Nemačka će ovog novembra proslaviti 30. godišnjicu pada Berlinskog zida. Ovom zemljom, međutim, preovladava mračno raspoloženje, a “navijača” koji danas zagovaraju ujedinjenje dve Nemačke će biti tek šačica i tek sporadično – posebno na istoku, donosi New Europe.
Danas se više od trećine stanovnika bivše Istočne Nemačke opisuje kao građani druge klase. Suprotno njihovim očekivanjima – u vreme ponovnog ujedinjenja Nemačke 1990. godine – istočni deo zemlje (bivši DDR) nije postao tako bogat kao zapad. Iznenađujuće je što Istočni Nemci danas razmišljaju, osećaju i glasaju drukčije nego Zapadni Nemci. U stvari, Nemačka je jedna zemlja sa dve duše.
Poslednji dokazi za to stigli su 1. septembra, kada je ksenofobična desničarska Alternativa za Nemačku (Alternative für Deutschland, AfD) obezbedila čvrsto drugo mesto na regionalnim izborima u istočnonemačkim pokrajinama Saksoniji i Brandenburgu, sa 27,5% odnosno 23,5% glasova. U zapadnonemačkim “državama” (samostalnim federalnim jedinicama) izborni udeo AfD-a je obično polovina od procenta dobijenog na istoku.
Politička podela Nemačke na istok i zapad odražava oštre ekonomske razlike. Između 1991. i 1996. godine, prihod po glavi stanovnika u Istočnoj Nemačkoj povećao se sa 42% na 67% nivoa primanja radnika iz zapadne Nemačke. Ali i 20 godina nakon 1996. godine, ova brojka se popela samo na 74% (tj. za sedam odsto). Drugim rečima, proces ekonomske konvergencije između Istočne i Zapadne Nemačke posle 1989. godine u velikoj meri se zaustavio pre oko 25 godina. Prognoza bivšeg kancelara Nemačke Helmuta Kola iz 1990. godine o „cvetajućim krajolicima“ na Istoku još uvek se nije ostvarila.
Ekonomska konvergencija unutar Nemačke uglavnom je zastala kao rezultat političkih odluka. Uoči ponovnog ujedinjenja u oktobru 1990. godine, vlada Zapadne Nemačke odlučila je preko noći da liberalizuje trgovinu sa Istočnom Nemačkom. Uklonjene su sve prepreke za protok kapitala i radne snage, a „Ostmark“ (istočna marka) u Istočnoj Nemačkoj pretvorena je u „Nemačku marku“ (Deutsche Marks) po stopi od 1: 1 za manje iznose i 2: 1 za veće iznose. Valutna reforma uzrokovala je porast zarada građana Istočne Nemačke do nivoa radnika Zapadne Nemačke, iako je istočna produktivnost iznosila samo 10% od one na Zapadu. Kao rezultat toga, proizvodni sektor Istočne Nemačke je preko noći bankrotirao, a njene firme izgubile su sva svoja istočnoevropska tržišta.
Vlada Istočne Nemačke je 1990. osnovala novi super-autoritet, tzv. Trojhandanštalt ili kraće Trojhand (Treuhandanstalt), istočnonemačku agenciju koja je nakon pada Berlinskog zida trebalo da izvrši privatizaciju socijalističkih fabrika i preduzeća, kako bi se pomoglo proizvođačima ove zemlje da prežive tranziciju. Agencija je privatizovala i prodavala istočnonemačke kompanije i imovinu zapadnim firmama, često po simboličnoj ceni od jedne nemačke marke u zamenu za garancije za posao nekvalifikovanim radnicima, sigurnost tržista, plasman i neki profit. Ova ogromna subvencija dala je zapadnonemačkim firmama podsticaj da se presele na Istok, iako su niske plate radnika na istoku izgubile svoju komparativnu prednost. Program je izvrsno funkcionisao: do 1994. godine, privatizaciona agencija Treuhandanstalt je prodala skoro sve istočnonemačke firme zapadnim investitorima, a agencija je rasformirana.
Jedno vreme je ekonomija istočne Nemačke naglo rasla i počela da dostiže zapadnu Nemačku. Ali, bez Trojhanda, koji je dotad „dolivao“ dodatne subvencije, zapadne firme nisu želele da ulažu u Istočnu Nemačku. A kako su investicije presušile, proces konvergencije Istoka se zaustavio.
Istočni Nemci su, u međuvremenu, mrzeli Treuhandanstalt i smatrali ga za telo koje dragocenu imovinu „naroda i države“ ustupa zapadnim firmama. Prvi predsednik agencije, Detlev Rohveder (Detlev Rohwedder) ubijen je 1991; čak i danas, dve populističke nemačke stranke – levičarska Die Linke i desničarska AfD – okrivljuju ovu organizaciju za ekonomski položaj i „zli usud“ bivše Istočne Nemačke.
Posle 1989. godine, Istočnim Nemcima je rečeno da ne postoji alternativa Treuhandanstaltu, jer nisu imali kvalitetne proizvode koje bi mogli da prodaju. Ali zakon uporedne prednosti (tj konkurentnost cena na osnovu niskih troškova proizvodnje), funkcioniše po ključu da država uvek ima šta da proda ako su plate i cene dovoljno niske. Nažalost, visoke plate i cene proistekle iz reforme valute 1990. sprečili su da ekonomija Istočne Nemačke napreduje poput ostalih istočnoevropskih država nakon pada komunizma.
Narativ o tome da se „nema šta prodati“, kao i da je „niska vrednost proizvodnog sektora“, imao je štetan uticaj po psihu istočnih Nemaca. Ljudi su osećali da su u zahuktaloj tržišnoj ekonomiji obezvređeni, a samim tim su počeli da gube i osećaj sopstvenog dostojanstva. Autorka ovih redaka, Dalija Marin je devedesetih godina radila na Univerzitetu Humboldt u Berlinu, na istoku grada, i iz prve ruke iskusila je ovaj osećaj obezvređenosti, koji je i te kako prisutan među Istočnim Nemcima.
Najveća greška nemačke vlade bila je, međutim, „demontaža“ Treuhandanstalta nakon što su svi pogoni, fabrike, preduzeća i proizvodna sredstva na Istoku prodati. Umesto toga, ova je agencija trebalo da nastavi da nudi subvencije stranim firmama spremnim da ulažu u Istočnu Nemačku, ne bi li na taj način kompenzovali nerealno visoke „subvencionisane“ plate, koje su u tom momentu primali Istočni Nemci a u svrhu „podizanja tasa na vagi socijalne pravde“ u odnosu na primanja zapadnih Nemaca.
Ali, nikada nije kasno da Nemačka ponovo pokrene proces ekonomske konvergencije. Ohrabrujuće je to što nemačka vlada trenutno raspravlja o tome kako stvoriti ekvivalentne uslove života (gleichwertige Lebensverhältnisse) i na istoku i zapadu zemlje. Ponovnim uvođenjem ekonomskih podsticaja za strana ulaganja u Istočnoj Nemačkoj, kreatori „svenemačke“ politike još uvek bi mogli da doprinesu „procvatu istočnonemačkog pejzaža“ koje je Kol sa toliko elana zazivao.
Berlinski zid (1961), uoči njegovog završetka (foto:NATO)
Štaviše, ekonomski oporavak na istoku ne bi doneo samo materijalne koristi. „Uspon nemačkog istoka“ takođe bi doprineo zalečenju psiholoških ožiljaka i raspolućenosti Nemačke na „istočne“ i „zapadne“ Nemce. Na taj će se način umanjiti i verovatnoća da istočni Nemci i dalje glasaju za ekstremističke partije koje se hrane njihovim strahovima.
Dalia Marin je profesorka ekonomije na Mašinskom fakultetu u Minhenu (Technische Universität München, TUM) i istraživač pri Centru za ekonomske politike
New Europe
Napomena: iako je tek naknadno primećeno da se prevod ovog teksta Dalije Marin pre nekoliko sati pojavio i u našim medijima (Danas), i to pod gotovo istim naslovom (jer se drukčije, po logici, i nije mogao “prepevati”), izuzetno nas je obradovala činjenica da je ovo, na neki način pohvala autorki – Daliji Marin; a ona će već “na neki volšeban način” doznati da je bila “predmet obožavanja nekolicine entuzijasta sa brdovitog Balkana”.