Koliko je jedan avion proveo najduže u vazduhu bez sletanja?

Na forumu Quora odgovor je dala Hannah Oivane, studentkinja aerokosmičkog i aeronautičkog inženjerstva na Univerzitetu u Braziliji:

Bili su to Robert Timm i John Cook u avionu „Hacijenda“ 1958. godine.

Timm i Cook (ne treba ih brkati sa Timom Kukom iz Epla koji je iz neke sasvim druge priče, a i dvojica ih je) proveli su skoro 65 dana, tačnije 64 dana, 22 sata i 19 minuta, leteći iznad Nevade u ovoj lepotici:

Cesna 172, nazvana „Hacienda“ vam je možda poznata ukoliko ste ikada išli da oprobate svoju sreću kockanjem u Gradu greha od ’90-tih naovamo, i koja se nalazi okačena o plafon glavnog hola Međunarodnog aerodroma Vegas.

Robert i Džon leteli su bez ateriranja nešto malo preko 240.000 kilometara, što je otprilike kao da su šest puta obleteli oko Zemlje.

Prvo, Robert Tim, koji je bio prilično uspešan avio-mehaničar, modifikovao je Cesnu dodajući još jedan rezervoar od 95 američkih galona (360 litara) u trup aviona i zamenivši originalni motor cesne jednim novim i moćnijim. Takođe je uklonio sve ono što u avionu nije bilo apsolutno neophodno.

S obzirom da je „naš momak“ Robert Bobi Tim imao oko 90kg, ova intervencija delovala je sasvim razumno.

Punjenje je obavljano iz Fordovog kamioneta sa zemlje (očigledno) opremljenog rezervoarom za gorivo, pumpom i drugim materijalom dopremanim na Hacijendu dvaput dnevno sa dugačkog pustinjskog auto-puta.

Hacijenda bi se spustila na oko 5-6 metara od tla, koristeći električno vitlo da spusti kuku i uhvati crevo za punjenje goriva. Ili bi jedan od pilota stajao napolju na platformi koja je bila spuštena kroz vrata kopilota a potom bi ubacio crevo u rezervoar postavljen sa donje strane avionskog trupa. Podrazumeva se da je ovaj potez bio vrlo opasan, ali su i pored izuzetnih rizika to učinili ukupno 128 puta.

I kao što biste već mogli da zamislite, postoje mnoge zabavne priče vezane za ovu avanturu: proveli su više od dva meseca leteći u malom propelercu sa jednim motorom. Zato vam preporučujemo da se dublje upustite u tu priču, koja spada u moje omiljene priče o letovima nebom i kosmosom.

Ima onih koji su izrazili interesovanje za logistiku ogoljenog življenja-pilotiranja tokom neprestanog leta dugog 65 dana. Zato ću vam dati neke detalje.

Tokom pomenutih manevara za punjenje goriva, oni bi takođe od tima za podršku uzimali i hranu, vodu, peškire, ulje (za avion) i druge zalihe kako bi zadovoljili osnovne potrebe.

Obroci su bili prilično zdravi, ali ih je trebalo usitniti i staviti u termos-boce kako bi se olakšao transport. Razmislite o pakovanjima vojnih obroka, samo u mnogo lepšem izdanju.

Svakog drugog dana dobili bi po litar vode za kupanje, veliki peškir i sapun kako bi se oprali, a toaletne potrebe obavljane su u jednom sklopivom toaletu, nakon čega bi se sadržaj u plastičnim vrećicama bacao kroz prozore kabine.

Razmislite o nečemu takvom, ali daleko manje prijatnom.

Hajde da ovde napravimo pauzu i prisetimo se da su ova dva čoveka, to jest  dva grmalja, proveli više od dva meseca u prokletoj Cesni 172. Ako vi, dragi čitaoče, nikada niste bili u Cesni 172, evo nekih detalja:

Dakle, to je to, naravno ne baš najprostraniji ambijent u kojem bi gola guzica vašeg prijatelja sevala na samo nekoliko centimetara od vašeg lica dok se brisao sunđerom ili vršio veliku nuždu. Ne zaboravite ni na konstantnu ogromnu buku motora koji nije mogao da bude prijatan u njihovim ušima tokom 65 dana, posebno kada neko pokušava da spava.

Vratimo se na naše redovno programiranje, Tim i Kuk su razradili raspored po kojem su imali da lete u četvoročasovnim smenama. Dok bi jedan od njih pilotirao, drugi bi pokušao da se naspava, ali bilo je đavolski teško kao što već možete da zamislite; do kraja prvog meseca, konstantni nedostatak fizičke aktivnosti, stalna buka motora i svakodnevni poslovi uticali su na obojicu.

Od tih 65 dana, u njih trideset devet dešavale su se nezgode koje se umalo nisu okončale najgorim ishodom; jednom je Tim zadremao usred noći; spasao ih je auto-pilot, ali je odleteo s kursa veoma daleko. Nekoliko dana nakon toga je otkazao generator na Hacijendi – to je značilo da su povrh svih ostalih očekivanih nelagodnosti sada ostali i bez grejanja, svetla, auto-pilota koji ih je pre samo nekoliko dana spasao, kao i električne pumpe za gorivo koja je benzin iz rezervoara na trupu pumpala do krilnih rezervoara. Da bi poterali gorivo iz trupa do krila, njih su dvojica otad morali da koriste ručnu pumpu. Doturili su im sa tla i jedan vetro-generator, mada je davao veoma malo struje.

Uz sve to bio je januar, što je značilo da su tada u Nevadi noći bile super-hladne, a sav pejzaž potonuo u mrklu tamu. Zamotali bi se u ćebad i uključili baterijske lampe. Imali su raspete i božićne lampice na struju koju je proizvodio vetro-generator, ne bi li obezbedili nešto malo svetla tokom tih dugih noći.

Početkom februara, svećice i komore za sagorevanje postale su opterećene sa gareži od sagorevanja čime je znatno umanjena snaga motora, što je otežalo penjanje letelice nakon punjenja gorivom i potrebnim materijalom. Njih dvojica su do tada već odavno potukli svaki postojeći rekord u neprekidnom trajanju avio-letova; njihov avion se bukvalno raspadao i bili su u situaciji najočajnijoj od poletanja, pa su konačno odlučili da slete i tako okončaju svoju veliku avanturu rekordom koji do danas nije potučen.

 

Quora

One comment on “Koliko je jedan avion proveo najduže u vazduhu bez sletanja?

  1. herrmomonews says:

    …vredno pohvale, avantura ali promisljena, bavili se tehnikom i znali avioncic u dusu. Svaka im cast, kapu skidam.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.