Britanska industrija sendviča koja je pobedila svet danas vredi osam milijardi funti godišnje (9.124 milijardi evra). Sendvič je preobrazio način na koji pristupamo čak i obroku poput ručka, a onda je učinio isto i u osvajanju našeg doručka; sada počinje da dominira i našim navikama u konzumaciji večernjeg obroka.
Pronalazak ohlađenog pakovanog sendviča, danas gotovo neizbežnog saputnika i dodatka modernom britanskom životu je toliko uticajan, toliko raznovrstan i tako nadomak ruke da ga možda baš ovog trenutka jedete; ovaj pronalazak dogodio se tačno pre 37 godina. Kao i mnoge druge stvari koje se tiču sendviča, ovo na prvi pogled može izgledati neverovatno. Ali to je istina. U proleće 1980, Marks & Spencer, najmoćnija robna kuća u Britaniji počela je da u svojim prodavnicama prodaje pakovane sendviče. Ništa preterano „fensi“: Losos i krastavac. Jaje i kres-salata. Trouglovi od belog hleba u plastičnim pakovanjima, pohranjeni u portabl-kutije, kao užina, na poslu… uz sve ostale stvarčice koje stalno držimo uz sebe. Cene sendviča idu već od 43 penija (49 evro-centi odnosno pola evra).
Makar i letimičan pogled na britansku industriju sendviča – vrednu preko devet milijardi evra godišnje – čini se kako je nezamislivo da to i ranije nije bilo isprobano, ali nije.
Ako ništa drugo, izgledalo je čudno. Ko bi platio za nešto što bi se isto tako lako moglo napraviti kod kuće? “Kada je sve to sa sendvičima počelo, svi smo mislili da je to bilo pomalo smešno”, rekao je Endrju Mekenzi, koji je nekada vodio odeljenje za hranu u edinburškoj prodavnici M&S. Međutim, oni su se prodali tako brzo da je eksperiment sa sendvičima odmah uveden i u praksu: sa pet prodavnica pojavili su se u 25, a onda na 105.
Bez svesne namere da postanu simbol savremenog stila, zapakovani sendviči jesu sjajan prikaz novog načina života i rada.
Svaki supermarket je odmah poklekao ovom trendu. Naširoko i nadugačko po zemlji Britaniji, kuvari, pekari i mnoštvo raznovrsnih dilera prestali su sa svojim dotadašnjim biznisom da bi promptno otpočeli sa industrijskom proizvodnjom sendviča. Sendvič je prestao da bude neka usputna misao ili užina kupljena iz očaja, postavši „gorivo“ jednog dinamičnog, preduzetnog postojanja savremenog čoveka.
Mladi diplomirani ekonomista po imenu Rodžer Vajtsajd je tada preuzeo dužnost šefa odseka za sendviče pri lancu M&S prodavnica. Masovno pravljenje sendviča koje biste mogli da, ako je potrebno, otvorite i konzumirate na ulici, transformisalo je ponašanje ljudi. “Trenutno zadovoljstvo i potpuna pogodnost i isporuka”, rekao je Vajtsajd; shvatio je da su Pret a Manger, Starbucks, Costa Coffee i Subway spremni da u ovom poslu odu mnogo dalje. Industrija sendviča se tokom 1990-tih utrostručila. Do kraja 20. veka, više ljudi u Britaniji je proizvodilo i prodavalo sendviče nego što je radilo u poljoprivredi!
Tokom vekova svog postojanja, jedna od najvećih prednosti sendviča je bila kako se on nekako sasvim prirodno ugradio u živote Britanaca, omogućavajući im da ga jedu dok hodaju, čitaju, čekaju autobus, rade, sanjare ili proveravaju svoje mobilne uređaje, istovremeno se neretko služeći i prstima: štrpnuti malo sa ćoška, otresti mrvice sa stola ili odeće.
Pa ipak, to što nešto, eto, deluje jednostavno ili intuitivno ne znači da to i jeste. Uspon britanskog hladnog sendviča je u proteklih 40 godina bio plod smišljene strategije, zapanjujuć i gotovo suludo fenomenalno uspešna niša za zapošljavanje ogromnog broja Britanaca. Karijere muškaraca i žena, poput Rodžera Vajtsajda, poprimile su oblik miliona postepeno uvođenih poslovnih koraka: iznaći sortu paradajza otporniju na gnječenje, ili načina da slanina bude što hrskavija; odvijala su se vrlo opsežna i detaljna istraživanja molekularne strukture hleba, ali i „kompresionih svojstava salate“ (kraće rečeno: kako odgajiti salatu koja se, pritisnuta hlebom, neće sparušiti). Opsednut savršenstvom i osvajanjem što većeg dela tržišnog kolača, svet sendviča je, što ne iznenađuje, odavno prerastao u tržišnu nišu koja je stalno pod pritiskom trajne i nemilosrdne konkurencije. Već je običajena pojava da svake sedmice rivalski sendvič-mejkeri velikih igrača međusobno „razmenjuju“ svoje „fore i fazone“ – kreativne detalje koje „pozajmljuju“ jedni od drugih, da bi potom napravili „svoju, pravu stvar“. Jedan od bivših dobavljača za M&S lanac sendviča rekao je da unutar ove sendvič-arene postoji „apsolutna strast“ među takmacima . “I to među svima njima… tako mora biti.”
Britanski proizvođači sendviča traženi su širom Evrope i rado ih pozivaju u Rusiju ili na Bliski istok u svojstvu „svakolikih savetnika“: od uputstava za ambalažu i proizvodne linije do “osećaja u ustima” i sorti kres salate najboljih za pripremu sendviča. “U Saudijskoj Arabiji apsolutno obožavaju priču o engleskom vojvodi (od Sendviča), ili o podlacu”, kaže jedan vlasnik pogona za sendviče. A tokom nedelja izveštavanja, pisac ove storije kaže da nije naišao ni na jednu osobu koja je makar i posumnjala da ovaj dugotrajni procvat posla sa sendvičima neće trajati i u godinama koje dolaze. „Ovo je ogroman biznis. Svi smo u njemu. I mi to radimo mnogo, to je naš pregled tržišta“, rekao je Martin Džonson, izvršni direktor Adelie Foods, glavnog dobavljača sendvičima za brojne britanske kafiće i univerzitete.
Najočigledniji – i najambiciozniji – plan koji su „skovali“ kreativci iz industrije sendviča je da nas nateraju da ih jedemo tokom čitavog dana. Uočljivo je i da ljudi iz ovog biznisa retko kad govore o doručku, ručku ili večeri. Umesto toga, oni govore o “dnevnim porcijama”, “prilikama” i “misijama”, a svaka od ovih „prilika“ je dobra za – sendvič. U 2016. godini, britanska javnost je procenila da je bilo pet milijardi „sendvič-misija“, a one su vremenski sve ravnomernije raspoređene tokom dana. U poslednjih nekoliko godina, najveći razvoj u poslovanju sa sendvičima je bilo uspešno ciljanje na doručak kao na najbitniji obrok ljubitelja sendviča. A sledeća granica koju treba osvojiti, kako već logika diktira, jeste večera – ili, kako je opisuju u Adelie Foods, “fragmentacija večernje prilike”.
Topla preporuka, ovu priču u celosti možete pročitati na sajtu Gardijana