Porodične „filijale“ i njihove poslovne „ekspoziture“, preko kojih 0.001% najbogatijih ulaže širom sveta predstavljaju novu silu u globalnim finansijama za koje je malo ko čuo.
Razmislite o gornjim ešelonima biznisa upravljanja novcem; prva slika koja vam pada na pamet jesu ogromne privatne banke u Ženevi ili na londonskom Mejferu (Mayfair), sa mramornim holovima na ulazu i lažnim „kantrihaus“ prostorijama u rustičnom stilu namenjenim samo za njihove probrane super-bogate klijente, kako bi se osetili ušuškani i kao kod kuće. Ali, ta slika je zastarela. Tačnije bi bilo predstaviti sebi stotine zastakljenih „kockica“ (cubicles), kancelarija u Kaliforniji i Singapuru iz kojih se ulaže u kanadske obveznice, evropske nekretnine i perspektivne kineske startup firme – a čiji zlatom optočeni patroni zabludelo i poput mesečara učestvuju u brojnim političkim olujama.
Globalne finansije se transformišu kako milijarderi postaju bogatiji i odbacuju posrednike, stvarajući svoje sopstvene “porodične kancelarije”, lične investicione firme koje se bave globalnim tržištima u potrazi za izglednim i utrživim prilikama. U velikoj meri nezapažene, ove porodične kancelarije su postale značajna investitorska sila sa do četiri triliona (evropskih biliona – hiljadu milijardi) dolara – više od hedž fondova i ekvivalemt od 6% ukupne vrednosti svetskih berzi. Pošto ovakve „porodične investicione kancelarije“ ubrzano rastu u doba populizma, ove porodične investicije predodređene su da se suoče sa neprijatnim pitanjima, naime, kako koncentrišu moć i, samim tim, podstiču nejednakost.
Ovaj koncept teško da je nov i inovativan; John D. Rockefeller je još 1822. godine osnovao svoju porodičnu kancelariju. Ovaj broj porodičnih investitorskih ofisa je u osvit trećeg milenijuma eksplodirao. Negde između 5.000 i 10.000 njih smešteno je u Americi i Evropi, kao i u glavnim poslovnim čvorištima Azije, u gradovima kao što su Singapur i Hong Kong. Iako je njihov glavni zadatak upravljanje finansijskim sredstvima, najveće kancelarije – neke od njih sa stotinama zaposlenih – ne bave se samo prepoznavanjem dobrih investitorskih prilika već obavljaju doslovce sve zadatke: od rešavanja poreskih i pravnih problema, pa do uloge „moćnih batlera“, koji rezervišu lir-džetove ili se brinu o kućnim ljubimcima.
Troškovi donošenja ovakve ekspertize „iz palate“ znači da oni uglavnom imaju smisla samo za investicije vredne preko 100 miliona dolara, što je luksuz namenjen samo klubu najvećih investitora; to je novac koji poseduje tek 0.001% globalnog pula ulagača. Azijski tajkuni kao što je Džek Ma iz Alibabe već su stvorili prava carstva. Najveće zapadne porodične kancelarije, poput one koju je uspostavio investitor i filantrop Džordž Soros nadgledaju poslovanje nad desetinama milijardi dolara i podjednako su „mišićave“ i snažne kao i kompanije koje posluju pod kišobranom Volstrita, utrkujući se sa bankama i privatnim venčer-grupama u kupovini najvećih svetskih kompanija.
Svaki investicioni bum odraz je društva koje ga je stvorilo. Uzajamni (mutual) fond počeo je da živi sedamdesetih godina prošlog veka, posle dve decenije prosperiteta srednje klase u Americi. Rast porodičnih kancelarija odražava veliku nejednakost u (ne)posedovanju bogatstva. Od 1980. godine, udeo svetskog bogatstva u vlasništvu najvećih „teškaša“, kojih je 0.01%, porastao je satri na osam odsto. Kako osnivači porodičnih firmi dobijaju dividende ili prihode od inicijalnih javnih ponuda, oni obično preraspoređuju/ uvek nanovo azmeštaju svoju gotovinu. Međutim, od finansijske krize do danas, došlo je do gubitka poverenja u menadžere koji se bave upravljanjem eksternog novca. Bogati klijenti su detaljnije razmotrili visoke naknade privatnih banaka, a i neke prlično mračne finansijske podsticaje, i – odbacili ih.
Ovi trendovi verovatno neće tek tako nestati. Broj milijardera još uvek raste – zabeleženo je da je prošle godine na globalnu investitorsku scenu stupilo 199 novih milijardera. U zemljama brzog ekonomskog razvoja, stariji preduzetnici koji su svoje firme stvorili tokom privrednog buma nakon 1990. godine se spremaju da ova svoja poslovna ulaganja danas dobro naplate, dok u Americi i Kini mlađi tehnološki preduzetnici uskoro mogu da pokrenu svoje kompanije, oslobađajući novi talas gotovine namenjene reinvestiranju. Zbog toga, težina porodičnih investitorskih kancelarija u finansijskom sistemu će se verovatno dodatno povećati. I, kao što je to po pravilu slučaj, prigovori na njih će eksponencijalno rasti. Najočigledniji među ovima su ujedno i najmanje ubedljivi: porodične kancelarije su te koje su stvorile nejednakost. One su posledica (nejednakosti), a ne njen uzrok. Ipak, i pored svega, prisutna je zabrinutost – a posebno u vezi razloga zbog koji se valja zabrinuti.
Prvi prigovor je da porodične kancelarije mogu ugroziti stabilnost finansijskog sistema. Kombinacija veoma bogatih ljudi, uz teško raspoznatljiv smer ulaganja i netransparentnost tržišta mogu, zajedno smešani, biti i te kako eksplozivni. LTCM, hedž fond od 100 milijardi dolara podržan od super bogatih – a pritom i nobelovaca iz ekonomije! – urušio se 1998. i gotovo da je srušio Volstrit pre 20 godina. Procenat bogatih ljudi spao je na neslavnu i sramnu piramidalnu Ponzijevu šemu koju je vodio Bernie Madoff, koja se srušila 2008. godine. Ipak, kako stvari stoje, porodične kancelarije trenutno ne izgledaju kao sledeća katastrofa koja iza ugla čeka da se desi. Trenutna dugovanja ovih kancelarija odgovara brojki od 17% njihove imovine, što ih čini jednim od najmanjih učesnika na globalnim tržištima. U ukupnom bilansu, ove kancelarije i njihov ulagački kapital čak mogu da predstavljaju stabilizujući uticaj na globalna tržišta. Njihova sredstva obično se raspoređuju tokom decenija, čineći ih daleko otpornijim na napade panike na finansijskim tržištima od banaka i brojnih hedž fondova.
Tu je i bojazan da bi snaga porodičnih kancelarija bogatih mogla prevagnuti nad ostatkom ekonomije i privredno-finansijskih potencijala. A ova opcija predstavlja realnu mogućnost: da je Bil Gejts ulagao isključivo u Tursku, sada bi držao 65% berzanskih akcija ove zemlje. Pa ipak, obično je cilj diverzifikovati poslovne rizike (po starom dobrom principu „ne stavljaj sva jaja u jednu korpu“), a ne koncentrisati moć samo na jednu kartu: ulagački kapital od prvobitnog porodičnog biznisa se po običaju raspoređuje u široko rasprostranjen portfolio. Ulaganja porodičnih kancelarija su manje koncentrisana nego što je to slučaj sa uobičajenim upravljanjem investitorskim portfoliom, kojim dominira nekoliko firmi (kao što je BlackRock). U poređenju sa većinom fond-menadžera, porodične kancelarije su za sada dobrodošle, uključujući njihov dugoročni investitorski horizont, kao i izraziti apetit za startup kompanije.
Tu je i treća opasnost, ona čiji je uticaj najpogubniji: porodične kancelarije mogu imati privilegovan pristup informacijama, poslovima i poreskim šemama, omogućavajući im da prevaziđu obične investitore. Za sada nema dovoljno dokaza (za zloupotrebu nastalu pristupom osetljivim informacijama). Prosečna porodična kancelarija imala je finansijski povraćaj od 16% u 2017. godini, u poređenju da 7% u 2016. godini, prema podacima analitičke firme Campden Wealth – po ovim performansama, njihov povraćaj uloženog blago zaostaje za povraćajem prisutnim na svetskim berzama. Bez obzira na sve, tajkuni su u globalnim okvirima dobro povezani. Porodične kancelarije postaju sve složenije – uzgred, trećina njih operiše sa bar dve poreske rutine radi što boljeg „eskiviranja“ istog. A nezajažljivi brokeri i banke odmotavaju crveni tepih kojeg podastiru za ovakve povlašćene pojedince i njihov kapital – za pokretanje, recimo, poslova sa nekretninama koji nisu dostupni običnim investitorima. Ukoliko bi ovakve prakse pustile preduboke korene, utirući put nepošteno stečenim prednostima usled zloupotreba „iza zatvorenih vrata“, njihov bi efekat, kumulativno tokom decenija, učinio da nejednakost u (ne)posedovanju bogatstva poprimi katastrofalne razmere.
Bogati otkrivaju svoj stil ulaganja: „sam svoj majstor“
Odgovor treba potražiti u dodatnom oprezu i predostrožnosti, kao i transparentnosti. Većina regulatora, trezora i poreskih organa su početnici kada se radi o porodičnim kancelarijama, ali se, na kraju krajeva, mora obezbediti poštovanje pravila o trgovanju putem interneta, kao i jednakom i nepristrasnom servisiranju klijenata od strane dilera i pravednom paritetu u tretmanu oporezivanja. A oni bi trebalo da podstiču porodične kancelarije sa imovinom od preko, recimo, 10 milijardi dolara za objavljivanje izveštaja o svom radu. U svetu koji je nakon 2008. godine postao izrazito sumnjičav za privilegije ma koje vrste, velike porodične kancelarije imaju i te kakav interes da povećaju sopstvenu transparentnost. One bi, zauzvrat, trebalo da rade bez uznemiravanja sa strane.
Ove kancelarije bi, možda, čak, imale čemu da poduče sve te horde menadžera koje na finansijskim tržištima rade za uobičajene, „obične“ investitore od kojih bi mnogi, kad uporede svoje mesečne zarade sa platama menadžera privatnih kancelarija, poželeli da, poput njih, otkače sve finansijske posrednike).