Mnogo je razloga zbog kojih preduzetnici postaju frustrirani zahtevima tržišta, akcionara i „berzanske menažerije“. Gardijan donosi ovaj nadasve interesantni “psihološko-poslovni” osvrt na vlasnike kompanija i akcionare u upravnim odborima.
Ako Ilon Mask (Elon Musk) uspe da ostvari svoj plan, u tom slučaju će se pridružiti dugačkom nizu preduzetnika koje je izlazak na berzu samo učinio frustriranima usled zahtevnosti vođenja javno listiranog preduzeća.
Vlasnik kompanije Virdžin, Ričard Brenson, uz Hjua Hefnera iz Plejboja i Majkla Dela, vlasnika kompanije za proizvodnju računara, svi oni drž lično pod kontrolom svoje kompanije, uvereni da će njima bolje upravljati nego oni koji bi u svojstvu ulagača upali kod njih „u kuću“, okupani sjajem berze i tržišta.
Drugi dobro poznati brendovi koje vode osnivači, nakon svojevremene čarolije kao javnog preduzeća, uključuju Iceland, Caffè Nero i Matalan – ali, kompanija Tesla je potpuno drugačijeg obima poslovanja, što od Ilona Maska iziskuje da prikuplja desetine milijardi dolara koje drugi žele da ulože u Elonov jedinstveni poslovni poduhvat.
Glavni razlozi za vođenje preduzeća na privatnom nivou a ne kroz odbor ulagača i berzanske mešetare uključuju nekoliko faktora.
Izbegavanje sjaja publiciteta
Javno preduzeće je upravo to – u vlasništvu eksternih investitora – uglavnom preko penzijskih i drugih investicionih fondova koji kupuju akcije. Uprava stoga mora biti javno odgovorna i podložna kontroli od strane investitora i novinara, tj medija, štampe i „sedme sile“. Većina izvršnih direktora prihvata tu medijsku pažnju kao nešto normalno ili barem nužno, ali neki osnivači kompanija ne žele da budu u centru pažnje. Nakon što je 1986. Virdžin „poleteo“, Ričard Brenson – ekstrovertan kada je reč o marketingu svojih proizvoda – nikada se nije zagrejao za ideju i zahteve da objašnjava i opravdava svoje finansijske odluke ajkulama iz londonskog Sitija; dve godine kasnije on je ponovo preuzeo Virgin, stavljajući ga opet pod svoju kontrolu.
Berze: profiti kratkog daha
Londonski Siti i njujorški Volstrit suočavaju se sa redovnim kritikama zbog zahteva da im stalno raste profit, i stoga ne razmišljaju dovoljno o dugoročnom zdravlju kompanije. Ukoliko se ciljevi javno listirane kompanije omaše, reakcija na berzi – kroz cene akcija – može biti brza i kažnjavajućeg efekta po firmu. Objašnjavajući svoje razmišljanje zaposlenima u Tesli, Ilon Mask je rekao: “Kao javno listirana kompanija, mi smo podložni divljim, nepredvidljivim i ćudljivim promenama u ceni naših akcija (na berzi), što može biti glavni poremećaj i zapreka za sve koji rade u Tesli, od kojih su svi zaposleni ujedno i – akcionari. Izloženost berzi i odboru akcionara bi takođe značilo da su naši ciklusi kvartalnih zarada pod ogromnim pritiskom – akcionari bi neprestano i neumorno insistirali da za Teslu donose odluke koje mogu biti korisne tek za neki određeni kvartal, ali ne neophodno i na dugi rok.”
Maskov pogled na vlasništvo u njegovoj firmi odražava stav mnogobrojnih preduzetnika koji su svoje firme u početku izveli na berzu, da bi potom „malko bolje“ porazmislili o tome da li je to baš najpametnija opcija za poslovanje. Pošto je preokrenuo svoju odluku, rešen da svoju kompaniju Virdžin „preotme“ od berze i akcionara tokom osamdesetih godina, Ričard Brenson je potom veoma često kritikovao institucionalne investitore zbog njihovog konstantnog zahteva za brzim povraćajem uloženog – umesto dugoročnog ulaganja koje bi donosilo i dugoročne stabilne prinose.
Malkolm Voker (Malcolm Walker), osnivač poslovne grupe „Iceland Foods Ltd“ (kraće: Iceland, Island) rekao je da bi upozorenje o profitu ostvarenom 2001. godine bilo tretirano kao „uočljiva i prepoznatljiva tačka na poslovnom radaru“, to jest da je kompanija bila u privatnom vlasništvu, ali da se, kao javno listirano preduzeće smatralo za pravu katastrofu. Voker je uspeo da kompaniju „Island“ vrati pod svoje okrilje. “Sada – kad smo opet privatna kompanija – više je_eno ne razmišljamo o čemu razmišljaju investitori iz Sitija”, izjavio je Voker 2010. godine. “Tu se ne radi o dilemi ’Kako će to uticati na profit?’, već je glavno pitanje: “Da li će to biti u redu za posao?” Za_ebite profit. Jer, profiti se neprestano sele.”
Suočavanje sa analitičarima i investitorima
Nakon što se akcijama kompanije javno trguje, menadžment mora da objavi rezultate kvartalno (do četiri puta godišnje), kako bi ih analitičari u investicionim bankama i rukovodioci fondova koji drže deonice nadgledali.
Mnogi glavni direktori preziru analitičare, ali su dovoljno zdravi i zdravorazumski nastrojeni da sakriju svoju iritaciju. Elon Musk, s druge strane, postaje sve bolji i bolji kako se roje pitanja analitičara o Teslinim finansijama. U maju se žalio na “dosadno tupava pitanja” i istovremeno uzeo da razmatra pitanje jednog jutjubera umesto da odgovori na detaljan upit od strane tzv. zvaničnih analitičara. “Ova pitanja su toliko suvoparna da me ubijaju”, opisivao je tada situaciju. Na svom narednom pozivu analitičara od 2. avgusta, Musk se izvinio svima onima prema kojima je bio grub.
Više slobode u imenovanju direktora upravnih odbora
Privatno preduzeće može imati koga god poželi u svom upravnom odboru, ali javno listirana preduzeća na berzi zahtevaju direktore koji su više ili manje nezavisni i mogu zastupati interese šire grupe investitora.
Javne kompanije su pod sve većim pritiskom da povećaju raznolikost odbora i da direktori izazivaju menadžment po pitanju svrsishodnosti strategija, plata i drugih stvari bitnih za funkcionisanje svake dobro poslujuće kompanije.
Ovo može biti frustrirajuće po preduzetnike koji veruju da najbolje znaju šta je potrebno njihovoj kompaniji, i koji i dalje gaje iskonski osećaj da je kompanija još uvek njihovo čedo koje su sami izrodili (što je zapravo fakat). Kada je Matalanov osnivač, Džon Hargrejvz, preuzeo 2006. privatni maloprodajni lanac, jedan od njegovih neizvršnih direktora rekao je: “Džon je bio kao riba van vode dok je pokušao da vodi kompaniju na londonskom berzanskom indeksu FTSE, sve to sa korporativnim upravljanjem u kojem se Džon o malo čemu zaista pitao”.
Nužni hirurški zahvat
Kratkoročni investitori zainteresovani samo za trenutne profite mogu frustrirati preduzetnike koji su u punoj formi. Međutim, ukoliko je kompaniji potreban veliki remont, tu se nameće i više iskušenja koja se ispostavljaju pred njenog osnivača, naime – da okrene glavu od (neretko realističnih) kritičara.
Michael Dell je 2013. godine rukovodio otkupom Dell-a, koji je tada vredeo 25 milijardi dolara, rekavši da je firmi koju je osnovao 1984. godine potreban prostor za ulaganje u bolje proizvode, uz obnovu strategije u eri računarske tehnologije koja radi u klaud režimu čuvanja informacija (izmeštenom iz računara korisnika).
Pet godina kasnije, Dell je ponovo preuzeo kompaniju, držeći kontrolu oko polovine akcija, u poređenju sa 14% pre otkupa.
Nema mesta za slobodoumne i individualce
Jednodušnost koja je neophodna za izgradnju poslovanja „ni iz čega do zvezda“ često se brzo otežava pravnim ograničenjima i standardima upravljanja nametnutim u javno listiranoj kompaniji.
Musk je ekstremni primer individualca. Nijedan ortodoksni izvršni direktor ne bi tvitovao zlostavljanje nad roniocem koji je pomogao da se spase život dečaka zarobljenog u poplavljenoj pećini – nijedan klasični egzekutivac to ne bi učinio – izuzev Elona Muska koji je „Maverick“.