Američki predsednik Tramp je u subotu 14. aprila, otkrio svetu „svu vojnu efikasnost“ zajedničkog vazdušnog udara na Siriju koji su kao “trio” sprovele Sjedinjene Države, Britanija i Francuska. Raketirana su tri sirijska objekta sa hemijskim oružjem. Čvrsto zacrtana „koreografija“ ove multinacionalne operacije – u kojoj su angažovani avioni i brodovi na Mediteranu, Crvenom moru i Persijskom zalivu – trajala je manje od dva sata. Više od sto projektila – gotovo dvostruko više u odnosu na američki napad na Siriju iz 2017. godine – pogodilo je svoje mete. Mesto na kojem se hemijsko oružje proizvodilo, komandno mesto i skladišni objekti zbrisani su s lica zemlje. Ni Rusi a ni Iranci nisu pokušavali da ovaj napad zaustave ili da vojno intervenišu. Sirijska vazdušna odbrana je očajno podbacila. Svi savezni avioni i osoblje vratili su se na sigurno, u okrilje svojih baza. “Sinoćni napad izveden je savršeno”, tvitovao je Tramp u subotu ujutru. “Rezultat nije mogao biti bolji. Misija ostvarena!”
Ovo je, tehnički gledano, tačno. Ograničena vojna operacija, daleko manjeg obima od one koja je predlagana i nagoveštavana, degradirala je sposobnosti sirijskog predsednika Bašara al Asada za dalje korišćenje hemijskog oružja protiv civila. Ovaj udar, međutim, po priznanju samog Pentagona na subotnjem brifingu, nije eliminisao sve sirijske zalihe. “Sirijski hemijski program većeg je obima od onih ciljeva koje smo (sinoć) pogodili”, rekao je tada novinarima general-pukovnik Kenet Mekenzi. “Mogli smo da krenemo i na druge lokacije i završimo još neke stvari.” Šestodnevni uvod u sam udar trojnog „bratstva po NATO-u“ takođe je Siriji obezbedio dovoljno vremena da preseli svoju opremu i osoblje, rekao je Pentagon.
Trampov udar, međutim, bio je u osnovi tek jedan taktički odgovor kojem nedostaje dugoročna strategija u cilju stabilizacije već godinama turbulentne Sirije. Sirija – zemlja koja važi za geostrateški centar Bliskog istoka – opustošena je sedmogodišnjim ratom koji je ubio oko pola miliona ljudi a raselio više od polovine svojih dvadeset tri miliona građana. Vojna operacija predvođena američkom vojskom nije učinila ništa kako bi promenila realnost na terenu: ovaj udar nije čak ni rukavica u lice Asadovoj brutalnoj vladavini, ili njegovim sve širim vojnim zahvatima koje sprovodi širom zemlje.
“I tako, udario si. I šta sad?”, priča za Njujorker Rajan Kroker, bivši ambasador u Siriji a takođe nekada i u Iraku, Pakistanu, Avganistanu, Libanu i Kuvajtu. “U slučaju da su rakete pogodile nameravane mete, mogli biste reći da je, u užem smislu, misija ostvarena. Ali, u stvarnosti se ništa nije postiglo. Možda je bilo bolje da se uopšte i nije udarilo. Poslata je poruka da je ubistvo O.K. na bilo koji drugi način izuzev hemijskim oružjem. Koliko je ljudi ubijeno u istočnoj Guti (Ghouta) tokom čitave vazdušne kampanje u Siriji? Daleko je više života izgubljeno ne-hemijskim sredstvima. Ovo je sramotno.”
Udar je, po Krokeru, demonstrirao limite do kojih doseže moć zemalja razvijenog Zapada, a ne njihovu posvećenost i obavezivanje na okončanje vladajuće porodice Asad, koja je Sirijom vladala gotovo pola veka. Prekjučerašnja vojna operacija bi čak mogla proizvesti i “pojavu impotencije” među zapadnim nacijama. “Koliko smo štete zaista naneli (Asadovom režimu)?” pita se Kroker, koji danas predaje na Univerzitetu Prinston. “Možete udariti jednom, što je i učinjeno. Udariti još jednom – već bi imalo daleko manje smisla. Sirijci nastavljaju da koriste hemijsko oružje, a mi im odvraćamo: “No-no, nevaljalci jedni”. Ovo je odlična prilika za Asada da pokaže koliko smo impotentni i irelevantni. “
Kao i mnoge američke diplomate koje su služile u regionu, i Kroker kaže da od američkih vlasti i dalje očekuje diplomatsku viziju koja bi okončala rat, a ne samo vojni plan za sprovođenje još jedne odvratne taktike. “Čini se da trenutna američka politika sada nema nikakvu konkretnu politiku. Sirija nije vojni već politički problem.”
Diplomatija koja se trenutno bavi Sirijom ozbiljno se zaglibila, a proteklih godinu dana je i raspolućena. Od 2012. godine do danas, U.N. su u Ženevi sazivale seriju mirovnih inicijativa. Ali, sukob koji vlada između Asadove vlade i šarolikih opozicionih grupa (čiji je sastav daleko od jednog reprezentativnog sastava koji bi, u idealnoj verziji, predstavljao sve relevantne a duboko podeljene milicije i političke frakcije ove zemlje) proisticao je iz temeljnih razlika koje postoje među njima. Među najvećim problemima je i pitanje: može li Asad ostati na vlasti kroz period tranzicije ili čak nakon nekih budućih izbora? Rivalske strane u Siriji često su odbijale čak i da sede u istoj prostoriji. Jedan viši zvaničnik Bele kuće je na subotnjem brifingu okrivio Asadovu vladu zbog odbijanja da učestvuje “uz pomoć i podršku Rusa, koji nisu bili spremni da vrše pritiske kako bi i njih doveli za ženevski pregovarački sto”.
Trojka koju čine Rusija, Iran i Turska je 2017. pokrenula jedan drugi mirovni proces. Međutim, nekoliko međusobnih sastanaka takođe nije proizvelo bilo šta opipljivo. Trampova administracija izjavila je kako se nada da će štrajk, kao nus-produkt, doprineti osnaživanju diplomatskih inicijativa. Međutim, na subotnjem sastanku u Beloj kući visoki zvaničnici nisu ponudili nove ideje kako bi se to moglo i ostvariti.
“Ako ćemo pravo, vazdušni napadi u noći između petka i subote nisu za cilj imali promenu već ustanovljenog poretka bitke na terenu, niti da uklanjaju režimske lidere”, izjavio je za Njujorker Fred Hof, bivši vojni oficir i ambasador koji je radio na pitanjima Bliskog istoka u vreme Regana, Buša mlađeg i Obamine administracije. “Već je sve, zapravo, u onome što bi tek trebalo da usledi. Uzgred, osim ukoliko ne postoji snažno diplomatsko nadgledanje ovog i sličnih selektivnih udara, sva ta ‘buka i bes’ zapadnih saveznika neće značiti ništa. Biće to samo prazan gest, kao što je to bio pre godinu dana.”
Hof je upozorio da Asadov režim može ovaj udar protumačiti kao dozvolu da bude još brutalniji. “Fokus je u potpunosti usmeren na oružje, a ne na zločin”, kaže on. “Kada Asad bude video da je Zapad povukao crvenu liniju protiv jedne hemijske smeše, njegov cinizam učiniće da poveruje kako ima zeleno svetlo da učini svaku drugu prokletu stvar”.
S obzirom na tenzije među glavnim silama nakon ovog udara, sve se više čini da je put za diplomatsko rešenje sve udaljeniji. U Moskvi je predsednik Vladimir Putin ovaj udar nazvao „aktom agresije pod vođstvom Sjedinjenih Država”. Rusko ministarstvo inostranih poslova optužilo je SAD da je planirala ovu vazdušnu kampanju kako bi sprečila istragu o napadu na hemijsko oružje u Dumi pre nedelju dana. Moskva tvrdi da su video-snimci i fotografije mališana u grčevima „nastalim usled bojnih otrova“ bili inscenacija stranih sila. Rusija je u subotu, tokom vanredne sednice Saveta bezbednosti U.N., podnela rezoluciju kojom se ovi vazdušni napadi osuđuju. Iako izglasavanje ruske rezolucije nije uspelo, već i sami komentari tokom rasprave odražavali su svu dubinu međusobnih podela.
Niki Hejli (Nikki Haley), američka ambasadorka pri U.N. izjavila je da ju je predsednik Tramp obavestio da su “Sjedinjene Države napunile cev i spremno čekaju” da ponovo udare, ukoliko Sirija nastavi s upotrebom hemijskog oružja. “Kada naš predsednik povuče crvenu liniju on tu liniju i nameće”, rekla je ona. Hejlijeva je, takođe, optužila Rusiju da saučestvuje u upotrebi hemijskog oružja u Siriji jer nije uspela da obezbedi garancije Damaska za uništenje svojih zaliha – kako je 2013. obećala međunarodnim sporazumom kojeg je upriličila Obamina administracija. Tek treba videti kakve su posledice drugog napada u Siriji. Kao što je napomenuo Pentagon, snage američke vojske još uvek pokušavaju da „počiste“ ostatke ISIS-a, čijih je nekoliko hiljada boraca smešteno na istoku doline Eufrata. Tokom protekle nedelje, SAD i njeni saveznici su u Siriji izvršili vazdušne udare protiv petnaest meta koje su predstavljale ISIS.
Dakle, Trampov usklik kako je “Misija obavljena” predstavlja opasan hvalospev, pošto je predsednik Džordž Buš mlađi – nakon što je 2003. godine, pod zastavom koja se vijorila na američkom nosaču aviona – istim usklikom proglasio “okončanje svih borbenih operacija u Iraku”. Američke snage su u toj zemlji potom ostale još osam godina, vreme tokom kojeg je živote izgubilo više od četiri hiljade Amerikanaca; čak i nakon povlačenja Amerikanaca 2011. godine, Sjedinjene Države bile su primorane da se vrate 2014, kako bi se suočile sa ISIS-om.
Danas smo još uvek tamo.