Pripovest o dve Nemačke, ili: zašto se politika istoka oduvek razlikovala – kao što će se i u budućnosti uvek razlikovati.
Od izbora 24. septembra, Nemačka ima novi problem: u parlamentu su prisutne ekstremno populističke partije, Alternativa za Nemačku (AfD), koja je dobila 12,6 odsto glasova. Ali, piše nemački Handelsblatt, istorija poseduje stare mape kojima je moguće objasniti ovaj novi fenomen. Ove mape mogu ukazati ključnim političarima u Nemačkoj zašto bi trebalo da ostanu mirni i zašto AFD-ovih 12,6 odsto ne moraju da izazovu političku krizu u razvoju situacije, kako je to učinila britanska partija UKIP nakon što je 2015. godine osvojila takođe 12,6 posto. Trik je u tome što se treba zagledati u nemačku kulturu i politiku na isti onaj način kako analiziramo američku kulturu i politiku: ne kroz nacionalne tabele, već kroz regionalne mape.
To je zato što u Nemačkoj nevolja očigledno leži na – istoku. AfD je postigao 35,5 posto u regiji Sächsische Schweiz-Osterzgebirge, u jednom uglu nekadašnje Istočne Nemačke, onom koji se graniči s Poljskom sa jedne strane i sa Češkom na drugoj. Još gore, u istom regionu je partija Die Linke dobila još 12,8 posto – to je partija koja je prošla kroz nekoliko promena naziva od istočno-nemačke komunističke partije naovamo. Ovo udruženo učešće od 48,3 posto je stvarno zabrinjavajuća stvar. Jer dok su AfD i Die Linke teoretski neprijatelji, oni dele duboke kulturne afinitete: obe su partije protiv Evropske unije, protiv NATO-a, i, za razliku od ostalih, pro-ruske.
Šta bi se dogodilo ukoliko bi se ova pojava širila dalje? Ne možete to ignorisati, zar ne? Zar ne morate da zatvorite „desno krilo“ nemačke nacije upravo na AfD-u, kako je zaključio jedan zapadnonemački političar? Ovde je tačka u kojoj je istoričar sposoban da uveri uplašene političare u Nemačkoj da nema razloga za brigu. Ne paničite. Neće se širiti.
Zapadna i istočna Nemačka oduvek su bili fundamentalno različiti prostori. Zaboravite fantaziju iz 1990. godine da bi bivša Istočna Nemačka uskoro mogla postati poput Zapadne Nemačke samo ako bi nemačka vlada uložila novac u istok (preko dve hiljade milijardi tj dva biliona evra od 1990. godine do danas, a treba očekivati da će se ulaganje i nadalje nastaviti). Istočna Nemačka nikada neće postati zapadna Nemačka, jer to nikad nije ni bila. Šanse da, recimo, Saksonija postane kulturno-politička Rajnska oblast preko Elbe nisu veće nego da se oblast s druge strane Misisipija odjednom pretvori u drugi Masačusets.
Kao i u Americi, sve je stvar kulture kroz istoriju, a nemačka „istorijska greška“ duž reke Elbe je daleko starija od Mejson-Diksonove linije. Zapadni Nemci su imali 2000 godina osiguranog „zakupa“ tla. Od kada ih je 58. godine pre Hrista Julijus Cezar nazvao Nemcima (Germani), niko nikada nije ozbiljno osporio njihovo pravo na zemlju između Rajne, Dunava, Severnog mora i Elbe. Međutim, tamo preko Elbe je oduvek bilo drukčije. „Istočna Elbija“ (zemlja istočno od reke Elbe) – izraz koji često koristi otac sociologije, Maks Veber (1864-1920) da bi signalizirao suštinsku drugost unutar područja na kome žive Germani – postala je nemački deo samo usled postepenog, teškog osvajanja koje je usledilo nakon 1147.
Nemci u istočnoj Elbiji oduvek su bili kolonisti, ponekad veoma nesigurni u svoju dominaciju, dok je sam kolonijalizam deformisao kako kolonizatore tako i one koji su kolonizovani. Osam vekova je važilo nepisano pravilo: pogrešno oslovljavanje nekog grada moglo je doslovce da vas ubije. Nije bilo isto da li ćete ga nazvati Posen ili Poznanj, a nešto od toga moglo je tog trenutka da bude fatalno po vas. Ta duga, viševekovna kolonijalna nesigurnost, čija su sovjetska invazija i okupacija bili samo konačan, strašni završetak, rezultirala je sasvim drugačijim kulturnim stavom prema “drugima” istočno od Elbe.
Od ove dve Nemačke napravljena je jedna „jedinstvena“ samo u jednom istorijskom trenutku: onda kada je Pruska porazila sve zapadne i južne nemačke države u unapred ugovorenim bitkama (1866.), a zatim odbivši svoje pobede u aneksiji koju još uvek neobjašnjivo nazivamo Ujedinjenjem (1871). A čim pogledate izborne mape štampane pre 1949. godine, videćete kakav je mit bilo to Ujedinjenje: Istočno-elbijska Nemačka glasala je drugačije još od kada su Nemci dobili pravo glasa. Zaboravite na trenutak sva imena i brojke i samo pogledajte – mape.
Ovaj obrazac glasanja za konzervativne, nacionalističke partije nastavlja se sa podrškom Pruskim konzervativcima sve do 1918. godine, zatim za nacionaliste tokom međuratnog perioda i Vajmarske republike, a potom i za naciste, početkom tridesetih godina.
Ovi kontinuirani obrasci – koji se vide i na ovim izborima 2017. godine – ukazuju da je istočna Nemačka bila drugačija čak i pre nego što je to područje okupirao Sovjetski Savez.
Istok je bio vitalni izborni resurs pruskih konzervativaca sve do 1918. godine, zatim nacionalističkog DNVP-a tokom Vajmara, a onda i nacista od 1930. do 1933. godine – baš kao što je istok i danas izvorište na kojem se AfD i Die Linke napajaju nemačkim glasovima. Ne možete, naprosto, za sve ovo okriviti sovjetsku okupaciju.
Pa, hajde da to konačno priznamo. Politička homogenost nije preduslov uspostavljanja jedne federalne demokratije. Niti se izvija unatrag (kao što je Dejvid Kameron katastrofalno učinio u Britaniji) kako bi pokušao da ugasi strukturno nepropusne manjine koncentrisane u jednom regionu. Nemačka će naprosto samo morati da živi sa istokom. A sigurno da može, jer iako istok nikad neće glasati kao što to čine zapadni Nemci, više nema opasnosti da se odlike nemačkih glasača iz Saksonije prošire na zapad Nemačke – ne više nego da Kalifornija postane država u kojoj će se lično oružje nositi na javnim mestima.
Ali, šta je s uspesima AfD-a na Zapadu? Pa, bacimo jedan pogled izbliza. Dobila je preko 16 odsto u samo osam zapadnih okruga. Pet od njih je u jednom bloku na krajnjem istoku Bavarske, koja se graniči sa Češkom; dva (Pforzheim i Heilbronn) leže u bogatom Baden-Württembergu, ali imaju specifične izborne istorije kao “protestantska ostrva” u katoličkom pejzažu. Svih sedam su izuzetna mesta koja su zadržala istorijski smisao “nas nasuprot njima”. Samo osam mesta odgovara stereotipu: Gelsenkirchen ima najveću nezaposlenost i najniži raspoloživi dohodak u Nemačkoj, plus migrantsku populaciju od 20%.
Evo, dakle, praktične lekcije iz istorije namenjene nemačkim političarima: zapadni Nemci su jedino podložni autoritarnim pojmovima tipa “nas protiv njih” pod vrlo specifičnim uslovima – pa je čak i tada njihova ranjivost ograničena (da je čitava Nemačka 1933. godine glasala kao Rajnska oblast i Bavarska, nacisti ne bi mogli da preuzmu vlast). Na istoku, međutim, postoje regioni koji su uvek bili i uvek će biti drugačiji. Nemačka bi trebalo da prestane s pokušajima da ugađa starim neoženjenim muškarcima u Saksoniji koji, poput Trampovaca ili Bregzitovaca, nikada neće biti zadovoljni, i umesto toga se koncentrišu na brigu o porodicama u Gelzenkirhenu. Istočna Elbija je danas daleko manja nego u doba Vajmarske republike i više nije jezičak na izbornoj vagi sa moćima zlatnog glasa: ona više nema uticaja dovoljnog da preokrene nemačku nacionalnu politiku.
Kriza? Ne, ako Nemci razumeju svoju istoriju.