Zašto ljudi na položajima moći pokazuju znake oštećenja mozga?
Kada ljudi steknu vlast, ponekad gube sposobnost da saosećaju sa drugima.
Kada neko postane uspešan ali “ostane kakav je i bio”, dakle nepromenjen zbog posedovanja moći ili vlasti, često smo prijatno iznenađeni. Ali, šta je u vezi s moći, u bilo kojoj od njenih oblika, a koja moćne čini nepouzdanijima? I, kada moćni prestaju da budu vredni našeg poverenja?
Ne radi se samo o zastrašivanju koje osećaju oni postavljeni u niži rang. Kao što je serija studija pokazala, moć menja one koji je imaju, sve do neurološkog nivoa, kako je objavljeno u julsko-avgustovskom izdanju Atlantika za 2017.
Daker Keltner, profesor psihologije na kalifornijskom univezitetu u Berkliju proveo je dve decenije proučavajući efekte moći, otkrivši da moćni ljudi pokazuju ponašanje koje je povezano sa traumatičnom povredom mozga: impulsivnost, smanjena procena mogućih rizika i slabljenje sposobnosti da posmatraju stvari iz perspektive drugih – stanje u psihologiji poznato kao “hvatanje odraza” sebe u tuđim očima.
Sukhvinder Obhi, neurolog na Mekmaster Univerzitetu u Ontariju je svoj eksperiment poveo korak dalje. Koristio je transkranijalnu magnetnu stimulaciju kako bi upoređivao mozak moćnih ljudi i onih koji ne poseduju “poluge moći”. Tom prilikom je utvrdio da su moćni ljudi manje sposobni da “odražavaju” tj percipiraju i potom iskažu postupke drugih ljudi, gubeći i sposobnost da se stave u “tuđu kožu” i užive se u neku drugu ulogu ili situaciju. Kada su gledali video u kojem nečija ruka snažno gnječi gumenu lopticu, neuronske staze koje bi kod normalnih ljudi “prštale” neuro-impulsima pri stiskanju loptice kod ljudi na pozicijama moći proizveli bi tek slabašan neurološki odgovor. Drugim rečima, imali su manje empatije-saosećanja nego grupa ispitanika u kojoj niko nije posedovao moć – njihovi neuroni su na pomenuti video reagovali burno.
Ovaj fenomen prevazilazi imaginaciju. Istraživanje koje je vodio Adam Galinski iz Škole menadžmenta Kelog (Kellogg School of Management) pri Nortvestern univerzitetu otkrio je da su, kada im je instruirano da napišu slovo “E” na svoja čela kako bi ga drugi pročitali, ljudi koji su se smatrali moćnima pokazali su se triput sklonijima da na čelo ispišu “E” ali – izvrnuto naopačke. Bili su triput manje empatični prema ostalima jer nisu razmišljali da, dok ga pišu, to rade iz svoje perspektive, dakle – naopako.
Kako je gostujući Njujorkerov kolumnista Brian T. Anderson napisao u aprilu 2017, empatija se ubraja među vrhunskih pet osobina koje uspešni ljudi moraju iskazati. To je ono što je Anenberg škola za komunikaciju i novinarstvo iz Južne Kalifornije otkrila nakon brojnih intervjua urađenih sa poslovnim liderima širom sveta.
Veća je verovatnoća da će empatični lideri bolje predvideti kako će njihove kolege tumačiti ono što imaju da im kažu, ili da druge učine da se osećaju ugodno, recimo, smejući se onda kada se i drugi smeju. Neuspeh simulacije osećanja drugih manifestuje ono što Keltner naziva “deficitom empatije”. Jedna ideja koja bi pomogla u objašnjenju ovoga, a koju je iznela profesorka psihologije sa Prinstona, Sjuzan T. Fiske (Susan T. Fiske), jeste to što lideri ne osećaju potrebu da se nađu na nečijem (bilo čijem) drugom nivou, naprosto jer im moć koju imaju i upotrebljavaju omogućava pristup informacijama – koje bi, u suprotnom, trebalo da dobiju dobrim “čitanjem” drugih osoba iz okruženja .
Pa šta, u tom slučaju, mogu učiniti oni na vlasti kako bi prevazišli razarajući neurološki potencijal za izgradnju svog “hibrisa” kako bi ostali na vrhu? Jednostavno kažete sebi da empatija po sebi to neće iskoreniti – morate naprosto naći načina da umanjite sopstveno previsoko mišljenje o sebi. Studija iz februara 2016. u časopisu “Journal of Finance” utvrdila je da su oni koji su preživeli prirodnu katastrofu koja je proizvela veliki broj smrtnih slučajeva, bili manje skloni za preduzimanje rizičnih akcija. (Hibris-Hybris, u starogrčkoj mitologiji: Boginja obesti, samoživosti i nadmenosti)
Dakle, za lidere koji su zabrinuti jer postaju sve udaljeniji od stvarnosti i od svojih zaposlenih, klijenata ili čak voljenih osoba – i održavaju oštećenja mozga u procesu – prisetite se vremena kada niste bili tako moćni ili se povezujte s ljudima koji nisu toliko moćni, i saosećajte s njihovim brigama i mukama, završava svoj rezime Lidija Belandžer (Lydia Belanger), pomoćnica urednika magazina Entrepreneur.
Moć kao uzrok oštećenja mozga
Kako lideri gube mentalne sposobnosti – naročito sposobnost “čitanja” drugih ljudi – istu onu sposobnost koja im je bila od suštinskog značaja dok su se peli ka vrhu?
Da je moć, kojim slučajem, lek koji se dobija na recept, uz njega bi išao i podugačak spisak neželjenih efekata kojeg dejstvo ovog “leka” prouzrokuje. Ovaj lek deluje kao opijat. Ima moć da pokvari konzumenta i učini ga podmitljivim. Sposoban je i da jednog Henrija Kisindžera (Henry Kissinger) toliko zaludi da umisli kako je seksualno privlačan. Ali, može li hibris (hubris) – opijenost sopstvenom moći – da prouzrokuje oštećenje mozga?
Istoričar Henri Adams bio je metaforično a ne medicinski nastrojen kada je moć i hibris koji ide uz nju opisao kao “vrstu tumora koji na kraju ubija svako saosećanje koje je žrtva imala”. Ovo, ipak, nije tako daleko od Dakera Keltnera (Dacher Keltner), profesora psihologije sa kalifornijskog univeziteta Berkli (UC Berkeley) i ishodišta njegovih laboratorijskih i terenskih eksperimenata koje je godinama obavljao. Subjekti koji su se doslovce nalazili pod uticajem moći, rezultati su Keltnerove studije koja je trajala duže od dve decenije, delovali su kao da su pretrpeli traumatsku povredu mozga – postali su impulsivniji, manje svesni rizika, i, ključno, umanjene sposobnosti da vide stvari sa stanovišta drugih ljudi.
Sukvinder Obi (Sukhvinder Obhi), neurolog sa Univerziteta Mekmaster u Ontariju, Kanada, nedavno je u svojim rezultatima opisao nešto slično. Za razliku od Keltnera, koji istražuje ponašanje subjekta, Obi proučava mozak. A kada je rešio da aparatom za transkranijalnu magnetnu stimulaciju ispita mozgove kako subjekata koji su posedovali moć tako i onih koji je nisu imali, utvrdio je da ta moć, zapravo, otežava određeni neurološki proces, tzv. “ogledanje” ili “odraz”, odnosno ometa sposobnost koja se u psihodrami naziva “zamenom uloga” – ogledanje ili odziv može biti kamen temeljac empatije za druge ljude. Ono što daje neurološku osnovu onome što je Keltner nazvao “paradoksom moći”: Kada jednom imamo moć, izgubićemo neke kapacitete koje je trebalo da steknemo na prvom mestu.
Taj gubitak kapaciteta je dosad prikazivan na različite kreativne načine. U studiji iz 2006. godine, tražilo se od učesnika da napišu slovo “E” na svom čelu kako bi ga drugi pročitali – zadatak koji zahteva da vidite sebe iz posmatračeve tačke gledišta. Oni koji su imali i osećali moć su tri puta češće pisali slovo “E” u odnosu na sebe, tj na pravi način iz svog ugla – ali to je, naravno, bilo naopako za sve ostale (ovde nam pada na um Džordž V. Buš, koji je na Olimpijadi 2008. držao američku zastavu naopačke). Drugi eksperimenti su pokazali da su moćni ljudi lošiji u identifikovanju onoga što osećaju osobe prikazane na nekoj slici, takođe lošije pogađajući način na koji bi mogli da tumače opaske i primedbe svojih kolega.
Činjenica da ljudi imaju tendenciju da oponašaju izraze lica kao i jezik tela svojih pretpostavljenih može dodatno pogoršati ovaj problem: podređeni, svojim čestim oponašanjem nadređenih, pružaju malo pouzdanih odgovora i iskrenih reakcija. Ali, ono što je još važnije, kaže Keltner, jeste činjenica da moćni prestaju da oponašaju druge. Smejanje kada se drugi smeju ili uznemirenost kada su i drugi oko nas napeti mogu učiniti više nego samo dodvoravanje. Pomaže i to što možemo u sebi pokrenuti ista osećanja koja i drugi doživljavaju i pružaju priliku za akciju. Moćni ljudi “prestaju da simuliraju iskustva drugih”, kaže Keltner, što dovodi do onoga što on zove “manjkom saosećanja”(ili njegovim potpunim nedostatkom).
Ogledanje tj odziv je suptilna vrsta mimikrije koja se u potpunosti odvija unutar naših glava i bez upliva racionalnog nivoa naše svesti. Kada posmatramo nekoga ko izvodi neku aktivnost, u delu mozga koji bismo koristili da uradimo istu stvar “upali se lampica” za proizvođenje identične simpatetičke reakcije. Možda je to najbolje shvatiti kao preneseno iskustvo: psihološki mehanizam kada u mašti iskušavamo osećanja i akcije drugih. To je ono što su Obi i njegov tim pokušavali da aktiviraju kada su ispitanicima prikazivali video koji prikazuje nečiju ruku kako gnječi gumenu loptu.
Za ispitanike koji nisu posedovali nikakvu moć, psihološko ogledanje (uživljavanje u tuđu ulogu, odziv, eng. “mirroring”) je dobro funkcionisalo: Neuronske staze koje bi koristili i sami kada bi gnječili lopticu bili su aktivirani. Ali, kako je stajala stvar sa subjektima koji su na pozicijama moći? Kod njih je ova reakcija bila daleko slabija.
Šta se to dogodilo kod njih i da li je odziv kod njih bio prekinut? Pre bi se reklo da je ta neuronska staza bila “anestezirana”. Nijedan od učesnika nije posedovao neku trajniju moć. Radilo se o učenicima koledža koji su bili “pripremljeni” da se osećaju moćno prisećanjem na neko svoje iskustvo iz situacije u kojoj su imali neku bitniju ulogu. Anestetik bi se verovatno istrošio i ugasio se kad i osećanje – njihov mozak nije bio strukturno oštećen nakon jednog eksperimentalnog popodneva u laboratoriji. Međutim, da je ovaj efekat bio dugotrajan – recimo, da su analitičari s Volstrita šaputali o nizu svojih veličanstveno urađenih poslovnih kvartala, da su im članovi izvršnih odbora pružali dodatna sredstva, a da ih je poslovni magazin Forbs hvalio kako “rade dobro dokle god su dobri” (fraza “doing well while doing good”: postizanje društvenog prihvatanja ili finansijskog uspeha kao rezultata blagonaklonosti i milosrđa). Sve dok je tako, ovakvi ispitanici imaju ono što se u medicini naziva “funkcionalnim” promenama na mozgu.
Keltner se pitao da li bi osobe na pozicijama mogle naprosto prestati sa nastojanjima da se stavljaju u tuđ položaj, ali bez gubitka sposobnosti za to. Kako se to desilo, Obi je izvršio naknadnu studiju koja bi, kako se nadao, mogla pomoći da se odgovori na to pitanje. Ovoga puta je subjektima rečeno šta je to emotivni odziv odnosno ogledanje i od njih je traženo da se svesno trude da povećaju ili smanjuju svoj odgovor. “Naši rezultati”, kako su napisali Keltner i koautorka Ketrin Nejš (Katherine Naish), “nisu pokazali nikakvu razliku”.
To znači da nikakav svesni napor nije pomogao.
Ovaj nalaz je prilično depresivan. Znanje bi trebalo da bude moć. Ali, kakvo je to dobro nastalo saznanjem da te moć lišava znanja?
Izgleda da je najzabavniji zaplet u tome što su ove promene samo ponekad štetne. Moć, kako pokazuje Keltnerovo istraživanje, priprema naš mozak za prikazivanje perifernih informacija. U većini slučajeva, ovo pruža korisno povećanje efikasnosti. Što se tiče sfere društvenih kontakata, moć ima taj nesrećni sporedni efekat što nas čini još otupelijim. Čak ni to nije nužno loše za perspektive i gledišta moćnih, ili za grupe koje oni vode. Kao što je Suzan Fiske, profesorka psihologije sa univerziteta u Prinstonu ubedljivo tvrdila, moć smanjuje potrebu za nijansiranim čitanjem ljudi pošto nam daje moć komandovanja/upravljanja resursima koje smo nekada morali da zadobijamo laskanjem drugima. Ali, naravno, u jednoj modernoj organizaciji, održavanje te naredbodavne funkcije oslanja se o izvestan nivo organizacione podrške. Teško je i zamisliti koliko u istoriji ima primera “izvršne obesti”, a u današnjem društvu lako se i doslovce svakodnevno uočavaju naslovi koji sugerišu da mnogi lideri prelaze granicu razumnosti, zapadajući u gluposti koje su kontraproduktivne.
Umanjenih sposobnosti za utvrđivanje individualnih osobina, moćni se više oslanjaju na stereotipe. A što su manje sposobni da vide i uoče, kako pokazuju neka druga istraživanja, to se moćni više oslanjaju na ličnu “viziju” pri navigaciji. Džon Stamf (John Stumpf) iz banke Wells Fargo video je svoju finansijsku kompaniju u kojoj svaki klijent ima osam zasebnih računa – kao što je često citirao zaposlenima, “eight rhymes with great” (osam se rimuje sa genijalnim). “Prodati drukčiji proizvod (ili uslugu) postojećem kupcu (cross-selling), rekao je na saslušanju u Kongresu, “jeste skraćeni naziv za produbljivanje odnosa.”
Postoji li išta što bi popravilo stvari?
Ne i da. Teško je zaustaviti našu sklonost da moć utiče na naš mozak. Ono što je lakše – s vremena na vreme, ako ništa drugo – jeste prestati da se osećamo moćno.
Sve dok utiče na način na koji razmišljamo, moć, kako Keltner podseća, nije mesto ili pozicija već mentalno stanje. Evocirate li vreme kada se niste osećali moćnim, kako njegovi eksperimenti sugerišu, i vaš mozak će mozak biti u stanju da komunicira sa stvarnošću.
Podsećanje na rana iskustva kada su bili “obični” i daleko od bilo kakve pozicije moći izgleda da deluje na neke ljude – a iskustva koja su dovoljno živa i snažna mogu pružiti neku vrstu trajne zaštite. Neverovatna studija objavljena u februaru 2017. je utvrdila da su se oni izvršni direktori koji su kao deca preživeli prirodnu katastrofu koja je dovela do smrtnih slučajeva osoba koje im znače, znatno manje upuštali u rizike od direktora koji nisu imali slična iskustva (Jedan problem, kaže Ragavendra Rau, koautor studije i profesor na Kembridžu, jeste to da su izvršni direktori koji su preživeli nesreće – ali bez značajnih smrtnih slučajeva – ulazili u veće poslovne i privatne rizike).
Ali tornadi, vulkani, cunamiji i prirodne katastrofe nisu jedine sile koje mogu ograničiti obest i samoživost moćnih. Direktorka i predsednica kompanije PepsiCo Indra Nui (Indra Nooyi) ponekad govori o danu kada je primila vest o svom naimenovanju u odbor kompanije, 2001. godine. Stigla je kući, procedivši nešto o svom osećaju važnosti kada je majka upitala da li bi, pre no što je uputi u te “sjajne vesti”, bila voljna da izađe do radnje i kupi malo mleka. Užasno besna, Nui je ipak izašla i kupila mleko. “Ostavi tu prokletu krunu u garaži”, bio je savet njene majke po njenom povratku kući.
Poenta priče je, zapravo, da to priča sama Nui, osoba koja je na poziciji moći. Ova priča je izvanredna studija slučaja, i može da posluži kao koristan podsetnik na svakodnevne obaveze i potrebu da se ostane pribran, skroman i sa dve noge na zemlji. Njena majka, u priči, služi kao “separator za lakiranje prstiju”, termin kojeg je svojevremeno smislio i upotrebljavao politički savetnik Luis Houv (Louis Hove) kako bi opisao svoj odnos sa Ruzveltom, koji je bio predsednik četiri mandata. Houv nikad nije prestao da Frenklina D. Ruzvelta zove po imenu, bez ikakvih titula, protokola i funkcija, jednostavno – “Frenklin”.
Za Vinstona Čerčila, osoba koja je imala tu ulogu korektiva bila je njegova supruga Klementajn, koja je imala hrabrosti da napiše: “Dragi moj Vinstone. Moram priznati da sam primetila srozavanje vaših manira; A niste više ni tako ljubazni kao što ste bili.” Ovo je napisano na dan kada je Hitler ušao u Pariz; pocepano pa ponovo napisano, i zatim poslato, pismo nije, zapravo, bila žalopojka već upozorenje: Neko joj se poverio, pisala je, da je Čerčil u svom ponašanju “tako prezriv” prema podređenima tokom sastanaka da “neće biti ideja, dobrih ili loših” – sa pratećom pretnjom da “(takvim ponašanjem) nećete izvući najbolje rezultate (od svojih podređenih)”.
Lord Dejvid Oven (David Owen), britanski neurolog, postao je parlamentarac koji je služio na dužnosti sekretara za spoljnu politiku pre nego što je postao baron. On je obe ove priče – o Klementajn Čerčill i Indri Nui – stavio u svoju knjigu iz 2008. godine, “U bolesti i u moći” (In Sickness and in Power) istražujući razne bolesti koje su uticale na sposobnosti angloameričkih političara i ljudi od uticaja i moći – britanskih premijera i američkih predsednika od 1900. godine naovamo. I dok su neki od njih patili od moždanog udara (Vudro Vilson), zloupotrebe supstanci (Entoni Idn, Anthony Eden) ili eventualno bipolarnog poremećaja (Lindon B. Johnson, Theodore Roosevelt), najmanje četiri osobe opisane u ovoj knjizi stekle su poremećaje koje, međutim, medicinska literatura ne prepoznaje, tvrdi Oven.
“Sindrom Hibrisa”, kako su ga Oven i koautor knjige Džonatan Dejvidson (Jonathan Davidson) definisali 2009. u članku objavljenom u stručnom časopisu Brain, “jeste poremećaj usled posedovanja moći, naročito moći koja je povezana sa velikim uspehom, uspehom i moći koji su trajali jedan određeni, niz godina i sa minimalnim ograničenjima lidera. “Njegovih 14 kliničkih karakteristika uključuje: 1. očigledan prezir za druge, 2. gubitak kontakta sa stvarnošću, 3. nemirnu ili nesmotrenu akciju i pokazivanje nesposobnosti. U maju je britansko Kraljevsko medicinsko društvo organizovalo konferenciju trasta “Dedal” (Daedalus Trust) – organizacije koju je Oven osnovao upravo kako bi proučavao i preventirao hibris.
Lord Oven, koji priznaje da i sam poseduje “zdravu predispoziciju za razvoj hibrisa u sebi”, bio je upitan postoji li bilo što pomaže da ga drži čvrst povezanog sa stvarnošću, nešto što bi mogle da emuliraju druge istinski moćne figure. Tada je spomenuo nekoliko strategija: razmišljanje o prošlim događajima, i o epizodama koje su razvejale hibris iz njegove prošlosti; Gledanje dokumentarnih filmova o običnim ljudima; privikavanje i formiranje navike čitanja pisama koja su mu pisali oni koji su ga izabrali na funkciju.
Ali, pretpostavka je da bi najveća provera Ovenovog hibrisa danas mogla proisteći iz njegovih najnovijih istraživačkih napora. Kompanije, kako se javno požalio, ne pokazuju bilo kakav apetit za proučavanje hibrisa. Ni poslovne škole nisu po ovom pitanju mnogo bolje. Tiha frustracija koja je ispod površine kipela u njegovom glasu ukazuje na određenu nemoć. Bez obzira na pozitivan efekat koji je hibris ostavio na Ovena, sve navodi na zaključak da se za ovu bolest – već i previše prisutnu u kompanijskim odborima i ofisima egzekutivaca – verovatno neće naći lek u skorije vreme.