„Nikad ne bacajte dobru krizu“ je stara evropska izreka. Ali šta činiti sa 5 istovremenih kriza? Evropska unija se suočava sa onim što Frans Timmermans, potpredsednik Evropske komisije, naziva multi-krizom: brexit, migranti, štednja, geopolitičke pretnje sa istoka i juga, i ne-liberalne demokratije u centralnoj Evropi. Reklo bi se da EU ne preti propadanje kriza, već njoj samoj preti propast od njih.
Zato duh dezintegracije treba pod hitno vratiti u bocu. Nekako treba ubediti Britaniju da promeni svoj stav o Evropi, što je po opštem mišljenju sa obe strane Lamanša nemoguće. Ali u politici su uvek moguće „nemoguće“ stvari. Referendumska većina 23. juna bila je mnogo manja od one na škotskom referendumu o nezavisnosti iz 2014. ili od negativnih glasova o sporazumima EU u Irskoj, Danskoj i Holandiji, a sve te odluke su kasnije bile opozvane. Što je još važnije, ciljevi 52 odsto glasača za brexit bili su vrlo podeljeni – neki su bili spremni da prihvate ekonomske žrtve tvrdog brexita (potpunog odvajanja od Evrope), a drugi su se nadali mekom brexitu, koji bi imao minimalan uticaj na britansku ekonomiju.
Prema post-referendumskim anketama, tri četvrtine glasača za brexit očekuju jačanje britanske ekonomije, a 80 odsto njih veruje da će javni sektor od sada dobijati više novca. Glasači brexita su optimistični jer im je rečeno (na tome je posebno insistirao sadašnji ministar spoljnih poslova Boris Johnson) da je moguć novi sporazum koji bi očuvao sve ekonomske koristi članstva u EU, bez obaveza i troškova koje ono povlači.
Kada se ta očekivanja izjalove, javno mnjenje će se promeniti. Već danas 66 odsto glasača smatra da je očuvanje pristupa zajedničkom tržištu važnije od ograničavanja imigracije, ako Britanija već ne može da ima i jedno i drugo. To je direktno protivrečno prioritetima koje je istakla premijerka Theresa May – čime se verovatno može objasniti njeno ćutanje o strategiji brexita.
Budući da očekivanja ekonomski neškodljivog mekog brexita neće moći da se pomire sa odbacivanjem evropskih obaveza koje zahteva frakcija pristalica tvrdog brexita u Konzervativnoj partiji, premijerka ne može da pobedi. Koji god kurs da izabere, imaće protiv sebe polovinu svoje stranke i veliki postotak pristalica brexita, da ne pominjemo 48 odsto glasača koji žele da ostanu u EU.
Sve to znači da će britanska politika postati vrlo fluidna kada se promene ekonomski uslovi, a glasači počnu da se predomišljaju. EU bi trebalo da podstiče ove naknadne reakcije, što znači da ne tretira brexit kao neizbežan ishod i da ponudi mogućnost kompromisa koji bi umirio britanske glasače, ali samo pod uslovom da Britanija ostane u EU.
Očigledan način da se to postigne bio bi sklapanje sporazuma na nivou EU o većoj nacionalnoj kontroli nad imigracijom i drugim simboličkim pitanjima vezanim za nacionalni suverenitet. Takav sporazum ne bi bio shvaćen kao ustupak britanskoj uceni ako bi se proširio na sve zemlje EU i predstavio kao odgovor na javno mnjenje širom Unije.
Ako bi svoj odgovor na demokratske pritiske pretvorila u vrlinu, EU bi mogla da pridobije podršku širom Evrope. Ali da bi glasačima poslali pozitivnu poruku, evropski lideri bi morali da obnove veštinu sklapanja pragmatičnih kompromisa i pregovaranja između vlada, koja je nekada bila zaštitni znak evropske diplomatije.
Treće, potreba za imigracionom reformom, u kombinaciji sa „ne-liberalnom demokratijom“ u centralnoj Evropi, zahteva promene u prioritetima budžeta i spoljne politike EU. Poljska i druge zemlje će prihvatiti da se njihovim građanima ograniči kretanje samo ako im se ponude dodatni strukturni fondovi i tešnja saradnja u oblasti bezbednosti. Takvi podsticaji bi zauzvrat mogli da rezultiraju većim brojem poluga za obezbeđivanje poštovanja ljudskih prava.
Na kraju, obnavljanje demokratskog legitimiteta EU znači okončavanje institucionalnih tenzija između evrozone i šire EU. Vlasti EU moraju priznati da mnoge države članice nikada neće prihvatiti evro, dakle moraju napustiti retoriku o „Evropi sa dve brzine“ u kojoj se svi kreću – brže ili sporije – ka „sve čvršće integrisanoj Uniji“ kakvu podrazumeva jedinstvena valuta. Umesto toga, EU treba da dobije oblik dva koncentrična kruga: unutrašnje jezgro privrženo dubljoj integraciji i spoljašnji prsten, čiji glasači ne žele jedinstvenu valutu i zajednički fiskalni prostor.
Takve reforme možda se čine nemogućima, ali i dezintegracija EU se činila nemogućom pre glasanja za brexit. U revolucionarnim periodima nemoguće može postati neizbežno za nekoliko meseci. Bivši francuski predsednik Nicolas Sarkozy neočekivano je zatražio novi evropski sporazum i drugi britanski referendum o članstvu u EU. Evropa možda ulazi u revolucionarni period svoga razvoja.