Iako je postigao slavu gotovo nezamislivu za viktorijansko doba, život kuvara Aleksisa Sojea (Alexis Benoit Soyer) sada je prilično nejasna tema i retko se o njemu raspravlja van kulinarskih krugova. Soaje je rođen 1810. u Francuskoj, a potiče iz radničke porodice. Njegov stariji brat, takođe pariski šef kuhinje, pomogao mu je da izuči kulinarske veštine kod znamenitog Žorža Rinjona (Georg Rignon), za koga je počeo da u osetljivoj dobi – kada je imao samo 11 godina. Potom se Soaje se preselio u Maison Douix koji je u to vreme važio za jedan od najpoznatijih pariskih restorana. Nakon godinu dana, postao je šef kuhinje. Imao je tada samo 17 godina.
Došao je i taj trenutak. Reformskom klubu (The Reform Club), lokal koji je bio odgovor britanskih Vigovaca na Torijevski klub Karlton (Carlton Club), bio je potreban kuvar sa reputacijom, i, sa samo 27 godina, Soaje je važio kao najizgledniji kandidat za prvog čoveka njihove kuhinje. Postao je šef kuhinje ovog kluba i tu je radio narednih 13 godina, stvarajući revolucionarna jela i menije, takođe modernizujući kuhinju zajedno sa tadašnjim novopronađenim izumom: gasnim štednjakom. Njegova se kuhinja proslavila, postavši veoma uvažavana – u tolikoj meri da je bilo odlučeno da se Klub otvori za posetioce sa strane. Među ljubiteljima Soajeovih klupskih gurmanluka bio je i pisac Viljem Mejkpis Tekeri (William Makepeace Thackeray), koji bi ponekad preskakao zakazane skupove i društvene događaje samo kako bi uživao u posebno interesantnim jelima koje je pripremao Soaje.
Lako je shvatiti i zašto je bilo tako. Soaje je veoma često kuvao za plemstvo i velikodostojnike. Jednom, kada je paša iz Egipta došao u London u državnu posetu, Soaje je stvorio nešto veoma posebno i samo za njega. Ugostitelj Pru Lit (Prue Leith) je u svom predavanju na temu umetnosti hrane, opisao:
„Detaljna replika piramide iz Djosera (Zosera), sa svojim širokim stepenastim platoima – oblik tih platformi je izvukao iz šećera i oblikovao ga. Na vrhu piramide je portret pašinog oca Ibrahima, naslikanog bojama za hranu na šećernoj smesi – alvi. Paša je poslasticu podigao kako bi ga bliže pogledao, da bi tada uočio filigranski izrađenu glazuru, unutar koje je bio usađen mali ali savršeni portret njega samog.“
Teško je i zamisliti kako je bilo jesti tako pažljivo sazdanu ekstravagantnost.
U biografiji koju je napisala Kauenova takođe se navodi da je Soaje bio prvi koji je prodavao robu na osnovu svog brenda. Uz sosove i ostale artikle, on je na tržište izbacio i mali rešo, „magični šporet“, namenjen za upotrebu tokom kampovanja ili piknika (mala furuna, zapravo). Tokom narednih godina je u svoju prodajnu ponudu uveo više od dva tuceta kuhinjske opreme; nešto od toga bilo je namenjeno profesionalnim kuvarima, dok je jedan deo bio za kuvanje u domaćinstvu.
Izvanredne poslovne sposobnosti koje je Soaje posedovao, kao i narav kojom je dominirao preduzetnički duh bili su, međutim, izuzetno sretno spojeni za zdravim osećajem za društvene probleme i angažovanost, posebno kada je to bilo u vezi sa (u to vreme neretko veoma deficitarnom) hranom. Tokom Velike gladi u Irskoj 1846. kada je plamenjača uništavala sav rod krompira nekoliko sezona zaredom, molio je nadležne u britanskoj vladi da mu dozvole da postavi nekoliko narodnih kuhinja u pogođenim područjima, gde je hranio hiljade ljudi.
Možda bi bilo za očekivati da je Soaje bio temperamentne prirode. Mnogo puta je pretio je da će podneti ostavku na mesto šefa kuhinje Reformskog kluba, koju su 1850. konačno prihvatili. Ubrzo nakon toga, počele su pripreme za prvi Svetski sajam, Veliku Izložbu industrijskih dometa svih naroda i sa svih meridijana, održanoj u Londonu 1851. godine. Soaje je tom prilikom nakratko zaposeo jedno lokalno imanje u blizini sajma pretvorivši ga u Gastronomski simpozijum Svih naroda, predstavljajući direktnu konkurenciju hrani koja se prodavala na Velikoj izložbi. Soajeova postavka bila je je zbirka od tematskih 14 prostora inspirisanih različitim regionima, kulturama i iskustvima.
Bilo je i onih koji su smatrali da je restoran kič i bez ukusa, kao lasvegaska verzija Pariza, i to mnogo pre nego što je takvo šta i postojalo. I pored svega, bilo bi nadasve uzbudljivo doživeti i jedno takvo specifično restoransko iskustvo – posebno u kulturi u kojoj je večerati napolje a ne u svojoj kući bilo još uvek prilično novo za svaku prosečnu osobu. A oni koji su posetili njegov restoran bili su zaista pravi srećnici: Restoran je zatvoren već samo pet meseci po otvaranju.
Pa ipak, iako je kuvao za elitu, Soajeov osećaj društvene odgovornosti bio je izrazito snažan. Pobrinuo se da nađe rešenje kako da vojska uredno hrani svoje trupe, osmislivši i peć specijalno za potrebe kuvanja u pokretu – poljsku kuhinju – pronalazak koji je uneo revoluciju u način na koji je isprva britanska a potom i svaka druga vojska hranila svoje vojnike. A kada je saznao da je ljudstvo u vojnim bolnicama tokom Krimskog rata loše hranjeno, Soaje je otputovao u Skutari, azijski tj anadolski deo Istanbula sa vojnim sanitetskim barakama, i tamo počeo da kuva za pacijente, radeći zajedno sa Florens Najtingejl. Tokom svog boravka na Krimu, međutim, Soaje se razboleo i od tog trenutka nije uspevao da se oporavi, čak i nakon što se vratio u Englesku. Kada je umro 1858. imao je samo 48 godina. “Soajeova smrt je velika nasreća”,napisala je Najtingejlova. “Neki su kulinarstvo proučavali za svoje gurmanske potrebe i porive, neki za pokazivanje i reklamu, ali niko izuzev Soajea nije kuvao velike količine hrane u humane svrhe: da bude zgotovljeno tako da je što hranljivije i na što ekonomičniji način, za što veći broj ljudi. Iza njega nije ostao niko ko bi ga nasledio.”
Tokom kampanje intenzivnog oglašavanja, koje je Soaje naložio za svoj Gastronomski simpozijum, sve je opisano u detalje izuzev jedne stvari: hrane. Kao i mnoge kulinarske zvezde, ili oni koji to žele da budu, Soaje nije samo prodavao svoju podršku drugima. Povezivanjem svog imena s Reformskim klubom, svojim restoranom ili teglom svoje zimnice, on je prodavao i – iskustvo; takvu vrstu iskustva koje će biti vredno pomena, ostajući još dugo u sećanju; dugo nakon što hrana bude pojedena a potom i – zaboravljena.