Kako su putnici iz prve klase upropastili putovanje avionom

Kako to mislite, “kikiriki nije besplatan”??!

05

Evo istinite priče: čekala sam na izlazu za let u 6 ujutru na Dalas Fort-Vortu. Posada je kasnila, a moji saputnici i ja smo ustali u cik zore. Ništa od uobičajenih pogodnosti na aerodromu u to doba nije bilo dostupno, i počinjali smo da se nerviramo, počinje svoju priču Sara Emerson, a prenosi portal Vice.

„Nikome još nije dozvoljeno da se ukrca”, rekla je zemaljska stjuardesa na izlazu. I tako smo stajali tamo, okupljeni oko otvorenih vrata, kao što anksiozni putnici i imaju običaj, kada su se Skrileks i njegova svita dokotrljali na svojim hoverbordima i otklizali u avion.

10Sve do Džej-Ef-Keja sam želela da ga zadavim.

„Izlivi besa u avionu” – remetilačko ili nasilno ponašanje usmereno na stujardese, stjuarte ili ostale putnike – je veoma stvarna briga za kabinsko osoblje.

Sve veća pretnja od razuzdanih i nasilnih putnika bila je razlog za novu studiju koja je objavljena u Radovima nacionalne akademije nauka, u kojoj se ispituje uticaj razlika u klasama u kabini na izlive besa u avionu. Ispostavilo se da je mržnja koju možemo da osetimo prema putnicima prve klase čest simptom klasne podele u komercijalnom avionskom saobraćaju, i osnovni uzrok izliva besa u avionu. Na psihološkoj skali, samo prisustvo putnika prve klase može da bude ekvivalent kašnjenja polaska od 9 sati i 29 minuta.

14

Putničke kabine aviona su mikrokosmosi socijalnog raslojavanja. „Elitni letači” nisu povlašćeni samo u tome što im se pruža bolje gostoprimstvo i pridaje više pažnje, već takođe i fizički zauzimaju zabranjeni, ekskluzivni deo aviona. Putnicima ekonomske klase sleduju bazične usluge i jeftinija sedišta, na šta ih podseća i to kada na ulasku u avion prolaze kroz prvu klasu, sa kožnim sedištima i velikim prostorom za noge.

04U socioekonomskoj hijerarhiji, pripadnost određenoj klasi može da utiče na zdravlje, dobrobit, emocije i ponašanje čoveka. I, kao što su autori studije bili u stanju da potvrde, ta hijerarhija može da se manifestuje i u maloj sredini, kao što je avion, sa istim kritičnim posledicama.

„Ja proučavam kriminalno i organizovano ponašanje, pa je prirodno što me zanimaju nejednakost i pravda. Letenje i aerodromi ljudima klasni rat prikazuju na veoma očigledan način”, kaže glavna autorka Ketrin Desel, docent organizacionog ponašanja na Univerzitetu u Torontu.

Desel i njene kolege su nekoliko godina analizirali anonimne podatke o putnicima koje im je obezbedio jedan veliki međunarodni avioprevoznik. Varijable koje je tim analizirao su bile incidenti sa izlivima besa, klasa u kojoj putnici sede, blizina izlaza, kašnjenje polaska i razdaljina koja se prelazi.

00

U avionima se nejednakost manifestuje na dva načina: fizički i situacioni. Fizička nejednakost se ogleda u tome što su putnici u avionu smešteni u odvojene odeljke prema klasi. S druge strane, situaciona nejednakost je podsećanje na nečiji status: na primer, to što putnici ekonomske klase moraju da prođu kroz prvu klasu da bi došli do svojih sedišta.

Istraživački tim je otkrio da su incidenti sa izlivima besa u avionu među putnicima ekonomske klase skoro 400 posto češči nego među onima koji lete prvom klasom.

07Ljudi koji sede u ekonomskoj klasi su skloniji emotivnim izlivima straha i anksioznosti, dok putnici prve klase češće ispoljavaju ljutito i gnevno ponašanje.

Vazduhoplovi sa ulazom na prednjem delu kabine takođe sintetizuju fizičku nejednakost, po otkrićima ove studije. Izveštaji o izlivima besa u avionima u kojima putnici ekonomske klase moraju da prođu pored putnika prve klase tokom procesa ukrcavanja znatno su češći nego u avionima u kojima je ulazak omogućen na sredini. Na avionima koji imaju samo jedan ulaz, izlivi besa u kabini su 200 puta češći, a ogromnih 1100 posto ćešći među putnicima prve klase koje izgleda još više nego njihove saputnike iz ekonomske klase nervira kada moraju da se guraju s drugima.

Prema Deselovoj, pojedinci viših socijalnih slojeva često s visine gledaju na one manje privilegovane kada ih nešto podseti na njihov elitni status, čemu svedoči njihovo sebično, prezrivo i nadmeno ponašanje. Ona veruje da bi to moglo da objasni skok u remetilačkom ponašanju među putnicima prve klase kada su prinuđeni da priznaju prisustvo putnika ekonomske klase.

13

Jasno je da na nebu besni klasni rat, i svako ko je ikada leteo ekonomskom klasom verovatno to zna. Ali, kao što sugerišu rezultati ove studije, postoje stvari koje bi avio-kompanije mogle da preduzmu da umanje trzavice koje nastaju zbog sve većih razlika između klasa putnika.

08„Tu može da se primeni bihejvioralno rešenje, i avio-kompanije definitivno eksperimentišu sa obrascima ukrcavanja i duplim izlazima”, kaže Desel. „Ali stvari kao što su zavesa koja deli kabinu, blokiranje pristupa toaletima, čak i miris sveže ispečenih kolačića iz prve klase može da podseti ljude na njihov društveni status”.

Pored sve manjih sedišta i sve skupljih karata, izlivi besa u avionima će svakako biti sve češći. Pretpostavljam da svi treba da nađemo načina da se nosimo sa nepravdom tokom letenja. Pomaže kada se setiš da je takvo putovanje i dalje luksuz i privilegija. A osim toga, koliko god da su udobna ta sedišta u prvoj klasi, Wi-Fi u avionu je idalje podjednako grozan za sve.

Dopuna: iznete su optužbe da metodologija ove studije nije statistički pouzdana. Šta više, podaci i otkrića su izgleda ekstrapolirani da bi potkrepili prvobitnu hipotezu autorke.

Obići čitavu planetu: Najteža mesta na svetu za posetu turista (1/2)

Albert Podell je proputovao sve zemlje sveta. “U nekim slučajevima, avantura bi počela i pre nego što bih stigao tamo”, kaže on u intervjuu za vebsajt izdanje američkog magazina The Atlantic.

Prošlog leta je moj avion Royal Air Maroc iz Kazablanke sleteo na Međunarodni aerodrom Malabo u Ekvatorijalnoj Gvineji, čime sam okončao misiju dugu 50 godina: Zvanično sam, i zakonski (pečatima) posetio svaku priznatu državu na svetu.

To znači 196 zemalja: 193 članice Ujedinjenih nacija, plus Tajvan, Vatikan, i Kosovo, koje nisu članice.

U pet decenija putovanja, te sam zemlje prelazio rikšom, taksiciklom, autobusom, automobilom, kombijem i svim vrstama vozila koja se koriste kao „taksi“; nekolicinu sam prešao vozom (Italija, Švajcarska, Moldavija, Belorusija, Ukrajina, Rumunija i Grčka); dve zemlje sam prešao čamcem i brodom (Gabon i Nemačku); Norvešku obalskim parobrodom; Gambiju i amazonske delove Perua i Ekvadora kanuom s vanbrodskim motorom, a polovinu Burme skuterom. Jamajku sam prešao na motociklu a Nauru na biciklu. Takođe, prepešačio sam kompletno tri patuljaste države (Vatikan, San Marino i Lihtenštajn) dok sam ostale prešao na konju, kamili, slonu, lami, i magarcu. Priznajem da nisam posetio svako od 7.107 ostrva Filipinskog arhipelaga kao ni gotovo nijedno od 17.000 ostrva koja pripadaju Indoneziji, ali sam se izlagao rizicima dok sam neka mesta između ostrva prelazio u zarđalim konzervama koje samo podsećaju na plovila, a o kojima čitate na zadnjim stranicama Tajmsa pod naslovima kao što su “brod potonuo u Sulu moru, 400 nestalih.”

U ovim zemljama sam doživeo na stotine avantura, ali je u pojedinim zemljama avantura počinjala pre nego što bih i ušao u njih. Teškoće s kojima sam se suočavao pri dobijanju turističkih viza me je na svoj način učilo šta da očekujem od mesta koja tek treba da posetim kao i o njihovim relacijama s ostatkom sveta (Dobiti vizu za Severnu Koreju, svuda u svetu čuvenu po izolovanosti od ostatka planete zapravo nije tako teško: Sjedinjene Države, u stvari, ne brane svojim građanima da tamo putuju, a vlada Severne Koreje, iako prezire Ameriku, voli novac Amerikanaca i srećna je što ima priliku da im obezbedi vize – iako isključivo važeće samo ukoliko rezervišete skupe ture koje odobrava severnokorejska vlada). Evo devet zemalja za koje mi je bilo najteže da obezbedim vize.

* * *

02

Saudijska Arabija je zaista teška (za jednog Amerikanca). Pokušavao sam – od 2000. do 2009. godine, bez uspeha, ili čak objašnjenja za moj neuspeh – da sebi obezbedim turističku vizu za tu Pustinjsku Kraljevinu, mada je to palo u vreme kada Saudijska komisija za turizam i antikvitete uopšte nije posedovala pisanu istoriju izdavanja turističkih viza nemuslimanima. Zato sam bio zabrinut za ulazak u ovu zemlju; zabrinut da ću možda morati da pređem u islam, zapamtim Kuran, da će me poučavati Mule, da ću pohađati džamiju, zaboravljajući pritom da sam bio ultra-liberalni jevrejski ateista.

Ovo je postalo posebno frustrirajuće tokom 2011. godine, tokom brze vožnje od Bahreina preko bedema-autoputa „King Fahd“, kada sam hitao ka Saudijskoj Arabiji. Nakon što opet nisam uspeo da dobijem vizu, neobično otvoreni Saudijac, konzularni službenik, na kraju mi je otvoreno rekao i razlog za takvu odluku saudijskih vlasti. On je, u suštini, rekao: “Vidite, imamo dosta novca od nafte, tako da nam vaših nekoliko turističkih dolara nije potrebno. Imamo dva miliona muslimanskih hodočasnika koji nas svake godine posećuju tokom svog hadža (Hajj)“- godišnjeg hodočašća u svetom gradu Meki (Mecca)” i oni nisu problem. Međutim, neki od naših konzervativnih građana ne žele da neislamski zapadnjaci dolaze i raspiruju u našim ljudima plamen liberalnih ideja. A nama svakako ne treba loš publicitet ako vas u našoj zemlji povredi ili ubije neki radikalni musliman.

Konačno sam pronašao turističku agenciju iz Mičigena koja je bila dobro povezana, i koja je sredila da se dokopam Saudijskog tla – maskiran kao član tima koji je proučavao iskopine pod vođstvom profesora arheologije i eksperta za sitne glinene brojanice, koje su se na Bliskom istoku koristile za sređivanje finansijskih knjiga i računa pre oko 7.000 godina. Moje su finansije oslabile za $9,000 nakon troškova za avion i taj turistički aranžman.

03

Kiribati je bio isuviše mali i siromašan kada sam 2006. u ambasadi ove zemlje u SAD prvi put podneo zahtev za vizu. Trebalo je, umesto toga, konsultovati svih osam “počasnih konzulata” rasutih širom sveta, da bih napokon bio usmeren na konzula u Honoluluu, koji je obično bio negde napolju i surfovao. Na kraju sam dobio vizu od konzula koji se nalazi na Fidžiju tokom njegovog puta ka drugim južnopacifičkim zemljama. Situacija je danas, 10 godina kasnije, daleko lakša: već nekoliko godina unatrag Kiribati ne zahteva turističke vize od američkih građana ukoliko ovi ostaju manje od mesec dana.

05

Čad je, recimo, zahtevao – i dalje zahteva – da im podnosilac vize na uvid podnese pismo od sponzora ili hotela u glavnom gradu zemlje, N’Djameni, kojim ga ovi pozivaju u posetu; u pozivnom pismu treba da su navedeni detalji koji određuju odnos i svrhu putovanja. Kada sam 2012. otišao tamo, samo dva ili tri hotela izdavala su takvo pismo, a da bih ga dobio morao sam da naručim i platim unapred – i to bespovratno – trista dolara za noć.

Međutim, problemi oko ulaska nisu bili završeni nakon dobijanja rezervacije.

Odmah po mom dolasku na aerodrom N’Djamena, jedan uniformisani policajac prišao mi je protrljavši svoj palac i kažiprst: univerzalni gest koji kazuje: “Pare, pare, pare.” Tražio je mito od 50 dolara kako bi mi dozvolio da napustim aerodrom.

Rekao sam mu na svojem najjačem francuskom da sam već platio svoje vize. Izgledao je kao da nije impresioniran: “Pare, pare, pare.” Lagao sam rekavši da me je ambasador Čada u Sjedinjenim Državama uverio da ne moram da platim još nepredviđenih troškova za ulazak u ovu zemlju.

Pogledao me je kao da sam budala: “Novac. Novac.” Zamolio sam ga da mi pokaže propis koji mi je nalagao da mu platim. Gledao me ja kao osobu koja pravi probleme. Rekao sam mu da ću mu platiti samo ukoliko mi da potpisanu priznanicu.

Zacenio se od smeha, podelivši svoje dobro raspoloženje i „šalu“ s dvojicom svojih kolega koji su čekali svoj deo mita. Kako se bližio kraj ne samo njegove smene već i mom strpljenju, cena mita pala je na 15 dolara.

Imao sam samo dvadeset dolara koje sam mu dao, i zatražio sam kusur od pet dolara. Za ovaj zahtev sam dobio najveći smeh dana i preporuku da se gubim odatle.

06

Za Nauru je od 2001. do 2007. godine bilo nemoguće dobiti vizu.

Od kasnih 1960-ih, i tokom prve polovine 70-ih, stanovnici ovog malenog pacifičkog ostrva bili su najbogatiji ljudi na planeti per capita, zbog velike količine  veoma vrednog guana – izmeta morskih ptica koji se, nataložen u ogromnim količinama po pacifičkim ostrvima, prodaje kao najbolje poljoprivredno đubrivo. Izuzetna količina fosfata u guanu može se pripisati ribi, kojom se ptice u oblasti Naurua hrane još od osvita planete i obrazovanja Pacifičkog okeana. Poslednje zalihe guana bogatog fosfatima iscrpljene su još 2006. godine, a iznenada osiromašeni Nauranci bili su primorani da se snalaze kako god znaju i umeju. Prvo je zemlja postala poreski raj, da bi ubrzo potom prerasla u oazu za navodno pranje novca i centar za ruske kriminalce. Potom su na ovom ostrvcetu osnovani sabirni logori za izbeglice, kao deo “Pacifičkog rešenja“ (Pacific Solution) kako bi se sprečile izbeglice koje žele da dopru – ili ostanu – u Australiji. Nauru je ovim potezom postao zatvoren za uobičajen režim izdavanja svih viza; njih je, od tog momenta, odobravao australijski Visoki komesar, čime se sprečavalo da stranci prate uslove u kojima migranti žive.

Nauru je relaksirao ove restrikcije odmah po formalnom završetku akcije „Pacific Solution“ tokom 2008. Iako je ova mikro-država i dalje ostala poželjna destinacija za mnoge izbeglice koje traže boravak ili azil, vlasti su sada fokusirane na legitimna preduzeća, pre svega računajući na ona koja se bave turizmom; iz tog razloga, daleko je lakše dobiti vizu za Nauru sada nego pre desetak godina; ostrvska avio-kompanija Nauru Airlines je obezbedila moju vizu, i 2011. sam ga konačno posetio. Pa ipak – osim ako niste dovoljno ludi da kao ja krenete u avanturu obilaska svake zemlje na planeti – možda ćete zaželeti da preskočite ovaj prilično neprivlačan prizor obala razrovanih eksploatacijom guana.

Saveti kako da letite što udobnije (2/2)

31

Čuvajte zdravlje

Niska vlažmost takođe opterećuje naše disajne puteve, nos i grlo, kožu i oči – pogotovo ako nosite kontaktna sočiva. Osobe s disajnim problemima ili strasni pušači će tokom leta biti posebno ugroženi, kaže Brian McCrary, medicinski direktor iz Glendejl javne poliklinike iz Skotsdejla i Arizoni. Dakle, ako vam ponekad zatreba inhalator, nemojte zaboraviti da ga spakujete negde gde će vam biti pri ruci.

36Alkohol crpi vodu iz vašeg organizma i dehidrira ga – što se letenjem još više pojačava

Ukoliko se tokom ukrcavanja iznenada nađete u situaciji da se borite za vazduh, stavite vlažnu krpu na lice i dišite kroz usta, takođe ne zaboravite da pijete puno vode. Vodi možete dodati rastvore elektrolita (magnezijum, kalijum, kalcijum, natrijum). A ako se zaista borite da dođete do daha, pitajte osoblje na letu da vam daju dodatni kiseonik. Oni ga sigurno imaju.

Još jedna dobra ideja je da se povremeno poprskate vodom, koristite i stik za usne kao i maramice-ovlaživače kože. Te stavke mogu biti deo vaše malog putnog kita, uz dezodorans, pastu i četkicu za zube, češalj, grickalice zatvorene u fabričku ambalažu, vitamin C, gel za suvo pranje ruku i čisto rublje (samo pazite da sve tečne supststance upakujete u jednu prozirnu plastičnu vrećicu, jer prolazite kroz mere bezbednosti možda i po nekoliko puta).

45Učinite spavanje što udobnijim

Spavanje u avionu može biti izazov za mnoge, posebno one koji lete u ekonomskoj klasi. Ako ste u stanju da finansijski izdržite trošak za biznis klasu ili prvu klasu – učinite to jer je spavanje u poslovnoj ili prvoj klasi na sedištima koja se lako rasklapaju i postaju kreveti daleko ugodnije. Ako to sebi ne možete da priuštite, žrtvujte se za mali dodatni trošak i kupite sedište s više prostora za noge. Nosite široku odeću a oblačite se slojevito usled nestalnih i promenljivih temperatura tipičnim za duge letove, savetuje David Gradwell, profesor vazduhoplovne medicine s Kraljevskog koledža u Londonu. “Toplotni komfor generalno se u avionu kontroliše u celoj letilici, ili po njenim zonama, ali bi neki mogli da osećaju kako im je previše toplo ili previše hladno”, kaže on. Isto tako, spakujte i tople udobne čarape s kojima možete da uokolo hodate, a velika marama ili veliki šal se takođe mogu iskoristiti kao pokrivač.

Neutralizacija buke slušalicama može doprineti smanjivanju uznemiravajućeg belog šuma

63Stavite masku za oči i ne zaboravite jastuk za vrat. “Ako je vaš vrat nagnut na stranu, protok kiseonika se prekida i to će vas onda probuditi, što dovodi do neugodnog putovanja”, kaže Bor. Inovativna rešenja poput ‘noj’ jastuka (www.ostrichpillow.com) ili “elastični trakasti’ jastuk pod nazivom B-turistički pojas (B-Tourist Strip) bi takođe mogao biti opcija, iako po cenu privlačenja velike pažnje ostalih putnika.

Druga alternativa bi mogao biti BauBax, što njegovi autori bez pardona nazivaju “najboljom svetskom putnom jaknom” sa 15 ugrađenih dodataka: od jastuka za vrat na naduvavanje i maske za oči, do kapuljače, rukavica, držača pića i višestrukih odeljaka za pohranjivanje mobilnog telefona, punjača, lekova, pa čak i malo ćebe. Sa cenama u rasponu od $149 do $199, ovaj Indiegogo projekat zaslužuje pažnju avionskih putnika.

Budući da je većina avio-sedišta u obliku slova “C”, mnogi putnici završavaju let s bolovima u vratu i leđima. Stoga, pre nego što zadremate u avionu, zaglavite jastuk, džemper ili ćebe iza donjeg dela leđa, podglavljujući ga iza vaše kičme i držite se tako da ona bude u svom prirodnom obliku.

48Blokirajte buku

Slušalice za blokiranje avionske buke su izuzetno ugodan, mada prilično skup način za blokiranje bele buke koju proizvode mlazni motori aviona, kao i ostalu buku oko vas. Tokom leta je kabinska buka intenzivnija od one buke kojoj ste obično izloženi: po nekim akustičkim pravilima, 80 dBA je buka tokom krstarenja brodom, 65 dBA tokom vožnje taksijem a 85 dBA kod poletanja i sletanja aviona. Smernice za prihvatljive nivoe buke u mnogim radnim sredinama kreću se u rasponu od oko 40 dBA u kancelariji do 60 dBA u odeljenju za isporuke, kaže Brett Molesworth iz Vazduhoplovne škole pri Univerzitetu New South Wales u Sidneju, Australija.

Čak i loše odabrana vrsta jastuka može prouzrokovati fizičke probleme avionskih putnika, a ovo takođe može dovesti do jet laga.

Kabinska buka, kako je utvrđeno, utiče na pamćenje i izaziva umor: “80 dBA buke tokom dvočasovnog leta umanjuje naše kognitivne performanse za oko 20%”, kaže Molesworth. U svojim studijama, on i njegov tim otkrili su da je učinak buke od 65dBA sličan učinku kada pijemo alkohol.

70U budućnosti, putnici će moći da spavaju čak i bolje s uređajima kao što je nedavno patentirano Boeing-ovo sedište za podršku spavanjau u uspravljenom sedećem položaju (Transport Vehicle Upright Sleep Support System: rogobatno zvuči ali istinski deluje 🙂 kliknite na sliku desno). Ipak, u međuvremenu, dok ovaj patent ne zaživi, ukoliko stvarno ne možete da zaspite tokom leta može vam u tome pomoći i neko od farmaceutskih sredstava za koje nije potreban recept, kaže Bor – na primer, sintetički melatonin (hormon koji u vašem telu kontroliše cikluse spavanja i buđenja). U jednoj naučnoj studiji, ispitanici su tokom tri dana uzimali po 5 mg melatonina dnevno i to pre leta na duge relacije, još jednu dozu u vazduhu, i opet po 1 dozu dnevno tokom tri dana nakon leta. Tom su prilikom otkrili da je melatonin pomogao da se jet lag drži pod kontrolom a njegovi efekti minimiziraju. Ako melatonin uzmete tek nakon leta, pre spavanja, onda vam on ne može biti od velike pomoći. Druga mogućnost su lekovi za spavanje, kao što je, recimo, Ambien, kaže Bor. Međutim, poželjno je da pokušate sa svakom vrstom pomoći pre nego što poletite, a za neke ljude određeni lekovi mogu delovati pre kao stimulans nego kao pomoć za spavanje.

29Krećite se (koliko je to moguće)

Još jedan problem za avio-putnike  – pogotovo na dužim letovima – jeste rizik od duboke venske tromboze (deep vein thrombosis, DVT), formiranje krvnih ugrušaka u dubokim venama. Oni su prouzrokovani predugim sedenjem, a to opet dovodi do oticanja nogu i gležnjeva, kao i bola u nogama. Ugrušci u nogama nisu ozbiljni, ali s vremena na vreme mogu “otputovati” od nogu do pluća i uzrokovati bol u grudima i otežano disanje – ili čak još nešto gore.

Drmusanje aviona tokom leta može proizvesti bolove i piskutave zvukove u ušima u trenutku izlaska iz aviona.

50Ako mislite da ste u opasnosti od DVT-a, pre putovanja posetite svog doktora i ponesite sa sobom kompresione čarape koje primjenjuju blagi pritisak na gležanj kako bi se pomogao protok krvi. Važno je, međutim, da su komprese dobre veličine, pravilno postavljene i da ispravno naležu, kaže Michael Bagshaw, profesor vazduhoplovne medicine s Kraljevskog koledža u Londonu. Nema koristi od uzimanja aspirina, dodaje on, ali bi kretanje, ili makar pomicanje nogu tokom sedenja moglo da spreči zgrušavanje krvi u nogama. Ne stavljajte svoj prtljag ispod sedišta koje je ispred vas, jer to smanjuje mogućnost pomeranja nogu. Gradwell kaže da je važno da znate da li ste u rizičnoj grupi, tj ako imate tromboemboliju (pojačanu aktivnost zgrušavanja), ili ako ste nedavno imali veći hirurški zahvat ili ste doživeli traumu donjih udova, ličnu ili porodičnu sklonost za DVT, da li ste stariji od 40 godina, imate li maligno oboljenje, da li ste  trudni ili uzimate oralne kontraceptivne pilule.

Ovo se može učiniti kao previše saveta – ali efekte letenja hiljadama kilometara u teskobnoj “letećoj cevi” pod pritiskom ne bi trebalo podcenjivati.

Katia Moskvitch, 12 Jul 2016, BBC

Saveti kako da letite što udobnije (1/2)

Leteti satima “zakucani” u tesna avionska sedišta može da mnoge od nas doslovce slomi. Katja Moskvič za BBC istražuje stručne savete koje vaše letenje mogu učiniti manje frustrirajućim.

07

Ne možete da spavate. Bole vas zglobovi. Hrana je grozna. Vazduh je ustajao. Prevruće je. A sada je prehladno. Nema prostora za kolena. A onda beba počne da vrišti…

17Zvuči poznato? Većina nas je iskusila neki stepen nelagodnosti tokom leta avionom, a ako ste zapeli u ekonomskoj klasi na prekookeanskom letu iz Evrope ka Njujorku, ili još dalje, put retko da je previše ugodan.

Naravno da postoje razlozi za to. Moderni avioni, suprotno uvreženom mišljenju, ne obezbeđuju pritisak vazduha kakav doživljavamo na nivou mora – umesto toga, “kabinska visina” je obično između 1,828 metara i 2,438 metara, što je visina jedne male planine. A to znači manje kiseonika i širenje gasova u našim telesnim šupljinama. Postoje, takođe, i drugi stresovi: kašnjenje letova, prolazak kroz sigurnosni pojas vazdušne luke, buka i vibracije avionskog trupa, ukus hrane, oštri usponi i padovi temperature, niska vlažnost vazduha, teskoba usled neprekidnog i gotovo nepomičnog sedenja i, naravno, jet lag – da spomenemo samo nekoliko.

Rani dolazak na aerodrom pred vaš let znači i obilje vremena pre poletanja kojim se mogu sprečiti panika i fizički stres.

Pa ipak, postoje načini kako da vaše putovanje postane daleko podnošljivije.

02Kako preduprediti stres uoči leta

Jedna korisna stvar, kaže Rob Bor, klinički psiholog iz organizacije Royal Free London NHS Foundation Trust, jeste unapred se pripremiti za putovanje kako bi se smanjio nivo stresa. “Iznenađujuće je koliko se veliki broj nas ne priprema, tako što prethodno ne proverimo da li je uz nas potrebna dokumentacija, ne proveravajući da li su pasoši uz nas i ne proveravajući tačno vreme leta, kao ni vazdušne luke do koje letimo”, kaže Bor.

Obično se dokumenta proveravaju na sam dan leta, praktično uoči samog odlaska na aerodrom, a to nije dovoljno dobro, kaže on. “Skenirajte pasoš i držite ga u vašem e-mail sistemu u slučaju da se nešto dogodi”, savetuje Bor. Na vaše putovanje do vazdušne luke utiču i moguća kašnjenja, kao što su saobraćajni zastoji, štrajkovi, gužve i vremenski uslovi.

Unapred odaberite svoje sedište

Odaberite svoje mesto mudrim korišćenjem vebsajtova kao što je recimo SeatGuru, koji je u vlasništvu TripAdvisor-a. On koristi karte sedišta prikazane različitim bojama, prilagođene svakom vazuhoplovu i avio-kompaniji, savetujući putnike koja mesta da izbegavaju jer su pored WC-a, ultra-uska ili im se naslon ne podešava, i tako dalje.

Težak prtljag može dodatno pojačati stres, proizvodeći kod putnika dodatni umor i frustracije.

Stručnjaci kažu da sedenje blizu krila vazduhoplova znači manje turbulencije, jer se krila nalaze u neposrednoj blizini težišta aviona. A ukoliko zaboravite da odaberete svoje mesto, pitajte osoblje na ulazu- možda imate šanse da ulovite prazan red, pod uslovom da let nije pun.

03Putujte sa što lakšim prtljagom

Važno je misliti i na izvesnu količinu fizičke aktivnosti koju svako avio- putovanje uključuje. Boreći se s više prtljaga nego što bi racionalno mogli da ponesete, samo sebi dodajete i drukčiju vrstu pritiska pojačavajući tako ukupnu nelagodnost koju avio-putovanja donose, kaže Richard Dawood, glavni doktor-specijalista za medicinu putovanja na londonskoj klinici Fleet Street. Ukoliko vučemo teški ručni prtljag unaokolo, “time povećavamo rizik od naprezanja mišića i koštano-mišićnih problema, kojima će biti pridodata nepokretnost i skučeno sedenje po ukrcavanju”, dodaje on.

Redukujte vaš jet lag – i to pre samog leta

Još jedan sjajan i poželjan savet glasi: gladujte pre leta na duge relacije, jer će vam uzdržavanje od hrane olakšati komplikacije vezane za jet lag. Istraživači s Harvarda kažu da gladovanje u trajanju od oko 16 sati pre ulaska u avion može pomoći putnicima da u mozgu “naviju” poseban sat kojim se lakše mentalno prilagođavamo na novu vremensku zonu. Ovaj sat se razlikuje od našeg uobičajenog telesno-biološkog cirkadijalnog časovnika, koji reaguje na svetlo i govori nam kada se probudimo, spavamo i jedemo.

08Jedite pažljivo i budite – probirljivi

Recimo da ste u vazdušnu luku pristigli onako kako treba i po savetu lekara – mnogo ranije, pa imate dovoljno vremena; pripremili ste se za jet lag, pa ste čak prošli bezbednosni pojas bez ikakvih problema. Uoči samog ukrcavanja, pre svega, nemojte konzumirati masnu, prženu ili brzu hranu; Takođe se klonite povrća koje bi vam verovatno proizvelo gasove, kao što su luk, brokoli, karfiol, kupus i pasulj.

Bilo bi najbolje da pre leta izbegavate masnu hranu

Za putovanje bez nadimanja i nadutosti, takođe izbegavajte alkohol i gazirana pića. Letilica kompanije American Airlines je 2006. godine bila prisiljena da prisilno sleti, jer je putnica svoju nadutost pokušala da neutrališe – paljenjem šibice; time je “želela da prikrije neugodan miris”. Ovo je priznala nakon što su psi koji tragaju za eksplozivom njuškajući pronašli kod nje ugašena palidrvca.

16Pazite šta jedete dok ste u vazduhu

Ovo posebno važi uoči samog ukrcavanja u avion jer dugački letovi ometaju vaš biološki sat. “Jedite zdravu i laku hranu, male količine koje su lako svarljive – kao što je neka voćka, ili salata”, kaže Alwin van Drongelen, hronobiolog sa Amsterdamskog univerzitetsko-medicinskog centra. On dodaje i da je vreme konzumiranja obroka takođe važan faktor u prilagođavanju na novu vremensku zonu: “U avionu često pokušavaju da vam serviraju doručak neposredno pre sletanja, dok vaš telesni sat misli da ste usred noći. Bilo bi pametno okaniti se pasulja i kobasica i držati se obične, negazirane vode uz poneki kreker. “Hrana bogata ugljenim hidratima, kao što su testenina, hleb od celog zrna ili ovsena kaša su odlični jer izazivaju lučenje insulina, koji čini da naša tela lakše izbegnu jet lag.”

Konzumiranje laganih obroka – ili čak, još bolje njihovo preskakanje – može pomoći u borbi protiv jet laga.

Masni obroci će u vama proizvesti dugotrajniji osećaj sitosti, što je neugodno ako želite da malo odspavate, kaže Dawood. Poneti sa sobom u avion svoj zdrav obrok može biti i te kako dobar izbor; Alternativno, možete od avio-kompanije na internetu zatražiti poseban obrok pre putovanja. Naručivanje posebne hrane unapred takođe znači i da ćete biti prvi posluženi.

15

Neki avioni mogu predstavljati i rizik po vaše zdravlje, posebno onda kada je u pitanju let koji potiče iz zemalja s generalno lošim higijenskim standardima; i, naročito, ukoliko postoje dugačka odlaganja vašeg leta, kako Dawood kaže da “u tom slučaju, ne treba automatski verovati da je sva avionska hrana zdravstveno i higijenski bezbedna”.

Pijte tečnost

Kada je u pitanju tečnost, ne ograničavajte njen unos – čak ni ako ste zapeli u srednjem sedištu pa ne želite da smetate ostalim putnicima kada krenete u toalet. “Ovo je stvarno loš pristup, i to je jedan od razloga zašto su infekcije mokraćnog mehura i cistitis kod žena tako čest pratilac na dugim letovima”, kaže Dejvud. Umesto toga, kaže on, pijte puno vode – barem po pola litre tečnosti na svaka tri sata provedena u vazduhu.

Konzumiranje alkohola povećava dehidraciju. S obzirom da je vlažnost vazduha u avionu i inače već vrlo niska, sa samo 5-15%, vazduh koji se uvlači u kabinu dolazi sa velikih nadmorskih visina, mnogo iznad pojasa oblaka, pa taj vazduh teži da bude potpuno suv. Ne samo što će alkohol učiniti da želite da pijete još više tečnosti, već i niska vlažnost takođe znači da “jedna čašica alkohola tokom leta ima dejstvo dve čašice alkohola, konzumiranih na nultoj nadmorskoj visini”, kaže Bor.

Kineski poslovni putnici preuzeli vođstvo od SAD

11

U poslednjih nekoliko godina Kina je postala predvodnik svetskih trendova na nekoliko frontova – tako je i sa poslovnim putovanjima. Ona je sada jedna od vodećih ekonomija, najveće tržište za trgovinu luksuznim proizvodima i najveće tržište za e-trgovinu. Kina je takođe zemlja iz koje dolazi najveći broj turista i na prvom mestu je po potrošnji svojih turista.

Prema podacima Global Business Travel Association (GBTA) Kina je pretekla SAD i sada je, doduše sa malom razlikom, vodeće tržište poslovnih putovanja. GBTA procenjuje da je na poslovna putovanja u Kini prošle godine potrošeno $ 291,2 milijardi u odnosu na $ 290,2 milijardi u Americi. Međutim, kinesko tržište će rasti za 10,1% i 9,8% u 2016. i 2017. godini.

Rast potrošnje na poslovna putovanja u Kini nije neočekivan, piše the Economist. Kineski od države podržani domaći giganti imaju internacionalne ambicije, što je dovelo do mnoštva njihovih akvizicija i IPO, predvođenih Alibabom, najvećom svetskom elektronskom trgovinskom firmom. Ali, strani interes za Kinu se pomalo ohladio i sami poslovni ljudi možda primećuju da se njihove kolege od Kine sve više okreću ka Indiji, Bliskom istoku i Africi.

U stvari, kaže the Economist kineska biznis putovanja usporavaju. GBTA procenjuje da je 95% od kineskih poslovnih putovanja unutar zemlje, jer se mnoge kineske firme okreću manjim gradovima u unutrašnjosti u kojima raste kupovna moć, delom i zahvaljujući i velikom obimu infrastrukturnih radova koji od 2011. podrazumevaju i izgradnju 82 aerodroma.

06

Prema GBTA u Kini se gradi 70% od svih svetskih cevovoda za gradnju hotela u azijsko-pacifičkom regionu.
“Mislim da prisustvujemo promeni igre “, rekao je Majkl McCormick (Michael McCormick) izvršni direktor i COO u GBTA, USA Today. “To je značajna prekretnica i promena u redosledu od vremena kada naša organizacija prati poslovna putovanja.”

Američke kompanije pokušavaju da maksimiziraju profit na ovim rastućim tržištima. Hilton ove godine otvara novi hotel u Kini. IHG, hotelijerska kompanija čiji brendovi uključuju Holiday Inn, otvorila više od 30 različitih hotelskih kapaciteta u Kini prošle godine.

Proizvođači aviona kao što su Boing takođe vide priliku za dobar posao, jer je kineskoj avio-industriji potreban veći broj aviona da bi mogli da prevezu sve veći broj svojih poslovnih putnika širom zemlje, piše Fortune.

Prema podacima koje su u istraživanju pružili kineski rukovodioci kompanija, njihovi budžeti za poslovna putovanja i prezentaciju su porasli mereno godinu na godinu za 4,79 odsto, što je više za 3,1 odsto u odnosu na troškove predviđene za 2014.

07

Avio-kompanije i hoteli su već notirali ove podatke, i nameravaju da u partnerstvu sa kineskim prevoznicima profitiraju na tom rastu. Delta Airlines je pokrenula nonstop letove iz Los Anđelesa do Šangaja ovog leta, a Marriot očekuje da skoro udvostruči broj svojih hotela u Kini u narednih pet godina.

Mnogi prodavci u ovoj industriji već su proširili portfolio svojih usluga i proizvoda u Kini, a ostali će uskoro slediti taj primer. Za stručnjake u marketingu, to znači da pažljivo prate ključne trendove i paze da njihov tim pronađe prave mogućnosti na najvećem svetskom tržištu poslovnih putovanja. Evo tri trenda koje bi ljudi u marketingu trebalo posebno da prate u narednih nekoliko godina:

1. Kina je okrenuta samoj sebi: Iznenađujuće, Global Business Travel Association je utvrdila da se 95 odsto kineskih poslovnih putovanja ostvaruje na domaćem tržištu. Poređenja radi, u SAD je 80 odsto poslovnih putovanja na domaćim relacijama. Kompanije koji žele da se prošire u ovom regionu, moraju pojačano da se fokusiraju na regionalna putovanja.

05

2. MICE je u porastu: Sastanci, inicijative, konferencije i događaji u Kini se oporavljaju nakon izvesnog perioda u kojem su bili u padu. Trideset dva odsto kompanija je učestvovalo u MICE aktivnostima u proteklih godinu dana, što je porast od 17 procenata u odnosu na 2014. i 19 procenata u 2015. Taj skok predstavlja glavni faktor unutar rasta tržišta poslovnih putovanja u regionu, i marketingaši moraju da ugrade ove elemente u svoje marketing planove.

3. Raste dobra pozicioniranost kineskih hotelskih brendova širom sveta: utakmica na tržištu hotela u Kini je žestoka, a jeftine i luksuzne opcije su preplavile tržište da bi proširile svoje uporište. Dalian Wanda je svoj lanac hotela u Kini Wanda Hotels and Resorts proširio u svetu i sada ga ima od Londona i Madrida do Čikaga i australijiske zlatne obale, dok su Home Inn i Jin Jiang dva od mnogih kineskih brendova čije se pojačano prisustvo beleži u jugoistočnoj Aziji.

Za direktore marketinga, partnerstva i promocije sa kineskim brendovima predstavljaju novi put koji istražuju i koji može da dovede do stvaranja uzajamno korisnih odnosa.

UnionPay, brend bankarskih kartica banka sa većim udelom na tržištu od Visa i MasterCard zajedno, učestvuje sa 90 odsto na tržištu svih bankarskih kartica u Kini. Uz kontinuiranu popularnost ovog brenda među kineskim putnim brendovima, kompanije bi trebalo da razmotre da ovaj način plaćanja u svojim biznisima u Kini, piše Corporate Ink.

Hejvud Hil: londonski raj za najprobranije knjige

Pretpostavimo da su vam potrebne knjige. Nedavno ste kupili raskošnu kuću, brod ili avion, sa velikom ali praznom bibliotekom i želite da je popunite pravim knjigama a ne onim lažnjacima koji glume knjige na policama sa pompeznim zlatno ugraviranim naslovima, mala simpatična prevara kako biste ostavili utisak na vaše ugledne goste. Piše Sara Lajel za Njujork Tajms.

02tmag-hill-t-slide-E7D0-superJumboPokojni vojvoda od Devonšira na donjem spratu svoje biblioteke u Četstvortu (Chatsworth). On je bio pokrovitelj i suvlasnik Hejvud Hila (Heywood Hill), knjižare u kojoj je sestra njegove žene, književnica Nancy Mitford, jednom radila. Danas je vlasnik knjižare njegov sin, sadašnji vojvoda Peregrine Cavendish Christopher. Foto: Simon Sykes/Hulton Archive/Getty Images

02Ako biste išli na jedno lenjo ali brzopotezno rešenje, mogli biste unajmiti nekog vrsnog dekoratera da vam izabere lažne knjige – samo bolje izrade i izgleda. Druga mogućnost je da posetite neko od javnih nadmetanja za kuće i imovinu u njima, koje su otišle pod hipoteku – možete prosto otkupiti tuđu biblioteku. Ili možete da uradite ono što najpametniji bibliofili čine: poverite sebe i svoju biblioteku ljudima iz knjižare Heywood Hill iz Londona: oni obećavaju da će prekopati i najudaljeniji kutak sveta kako bi vam nabavili knjige koje su vam potrebne – retke, stare, one koje se već odavno ne objavljuju ili sveže izašle iz štamparije – sve koje su vam neophodne da napravite svoju savršenu biblioteku. Da se razumemo: nema tog iole obrazovanijeg čoveka koji ne bi našao utočište u ovakvom raju za bibliofile. Hejvud Hil je raj za najrafiniranije knjige, koja danas snabdeva elitne privatne biblioteke.

”Ne, mi ne prodajemo knjige na metar, ako ste možda to pomislili na trenutak” kaže direktor knjižare, Niki Djun. “Ali, ako ste zainteresovani za neku temu, na primer 19-tovekovnu francusku umetnost kresanja drveća i šiblja, ili brutalizam u arhitekturi ili uzgajanje lososa ili nešto još opskurnije – a niste imali vremena da sami istražite tu temu – da, mi vam definitivno možemo pomoći“.

12Hejvud Hil Privatne biblioteke nude bibliofilima, kolekcionarima i zahtevnim biznisima priliku da stvore mesto inspiracije ili utočište, sa obične police pažljivo odabranih favorita do zaokružene, celovite i koherentne zbirke knjiga prilagođene vašim ličnim interesima. Foto: Hejvud Hil vebsajt

Kada Djun (45) kaže ”mi”, on pritom misli na divnu staru knjižaru u prestižnom Mejferu (Mayfair), četvrti Londona koja ima bogatu istoriju. John le Carre je u ovom prostoru postavio jednu scenu svog čuvenog romana ‘‘Tinker, Tailor, Soldier, Spy“. Stvarni karakteri  povezani sa ovim prostorom uključuju lično Heywood Hill-a koji je otvorio knjižaru 1936. godine, njegovog naslednika na mestu menadžera po imenu Handasyde Buchanan, Nancy Mitford  koja je ovde radila tokom Drugog svetskog rata i punila je svojim brbljivim društvom i ovekovečila je na svoj način u romanu “U potrazi za ljubavlju”  („The Pursuit of Love„); i John Saumarez Smith, duboko intelektualni i omiljeni upravnik od 1974. do 2008. godine.

13Kako to već biva, Heywood Hill je trenutno u vlasništvu Djunovog tasta 12. vojvode od Devonshirea. (vojvodina majka, Debora, poznata kao Debo, bila je sestra Mitfordove, što preduzeću daje prijatnu “istorijsku liniju”). Vojvoda, čije ime je Peregrine Cavendish, iako ga njegovi prijatelji zovu jednostavno Stoker, poseduje (između ostalog) Chatsworth, jedan od najgrandioznijih poseda u Britaniji. U poretku stvari, Heywood Hill  je daleko od kešomata Devonshire Inc. – to je respektabilan, ali relativno skroman profit od oko $ 200.000 u 2013. godini, prema Djunu – ali tu postoje sentimentalan razlozi: vojvodini roditelji, Debo i Endrju, 11. vojvoda, živeli su iza ugla knjižare i bili su među prvim korisnicima svog servisa “napravite svoju biblioteku”. “Kolekcija knjiga mog oca o Irskoj je jedan od prvih primera naših usluga”, napisao je vojvoda u svom e-mailu. Do pre nekoliko godina, vojvoda je bio deo konzorcijuma vlasnika knjižare; ali je onda odlučio da je u potpunosti otkupi jer to njemu i Djunu omogućava da je vode na način na koji žele.

10

Zahtevi su raznovrsni koliko je svet knjiga širok. Djun je opremio jedan hotel, bar jedan brod kruzer i čitavu flotu privatnih aviona. Za hotel Bulgari u Londonu, Heywood Hill je obezbedio oko 3.000 knjiga: o biznisu, turizmu, istoriji politici i otprilike sličan set za salu za sastanke, a za sobe gostiju knjige iz oblasti mode, umetnosti, dizajna i pisce klasike beletristike.

Onda je tu bio jedan redovan kupac, čija žena je želela da u svojim 40im trči maraton; on je iznenadio poklonom, setom od 300 odabranih knjiga na temu izdržljivosti. Tema je imala prijatno širok opseg, koji se sastojao od knjige o osnivanju Olimpijskih igara u antičkoj Grčkoj do knjige o trekingu u Kambriji. Još jedna mušterija, Englez koji živi u Švajcarskoj koji sam upravlja svojim avionom, želeo je sve raspoložive memoare vazduhoplovaca iz Prvog i Drugog svetskog rata – oko 1.000 knjiga sve u svemu, kaže Djun.

11

Drugi su tražili izbor knjiga koje bi trebalo pročitati pre nego što umru, ili knjige o zapadnom angažmanu u arapskom svetu, ili o polarnim ekspedicijama, ili modernizmu, počevši od nemačkog ekspresionizma i ” prateći svaku nit – slike, fotografije, skulpture, dizajn, književnost i umetnost u celini, od 1920. do danas, ” kaže Djun. U tom konkretnom slučaju to je bilo oko 4.000 naslova.

Mušterije u knjižaru Heywood Hill dolaze iz 60 zemalja (oko trećine njihovih klijenata su iz SAD), a poznati su po tome što se u potpunosti predaju savetima i mišljenju osoblja knjižare, kao što je to na primer učinila jedna izvanredna dama koja je želela da ispuni svoju biblioteku u kući u Hemptonsima. Rekla je: “Bolesna sam od gledanja sjajnih i bezvrednih knjiga u kućama mojih prijatelja; molim vas pošaljite neke dobre knjige”, priseća se Djun. Bila je oduševljena kada je – među knjigama koje nisu bile ni jeftino upakovane a ni trivijalne – dobila knjigu “Sicilija” John Julius Norwich-a; A. N. Wilsona ” Viktorija: Život”; nekoliko  filozofskih knjiga Džona Greja; ” Hall of Mirrors, ” knjigu ekonomiste Barry Eichengreen-a o Velikoj depresiji i recesiji iz 2008. godine; i ono što Djun zove lepim komadom beletristike, u koji je uvršteno i nekoliko knjiga Kazua Išigura (Kazuo Ishiguro).

05

Cena ovakvog literarnog kuratorstva, zavisno od veličine biblioteke, dostiže šest cifara, ali i ljudima koji nisu u stanju da odjednom iskeširaju celi biblioteku, ova knjižara nudi mogućnost da kupe unapred sređene komplete knjiga sa pet do 10 knjiga najčešće namenjene za poklon. Ovi kompleti su sređeni prema temama a neki od njih i uz pomoć prijatelja knjižare: na primer tu je komplet umetnika i pisca Edmunda de Waal-a pod nazivom “Knjige koje su me oblikovale”, izbor knjiga ; A. A. Gill-a pisca kritika restorana, o kulinarstvu; i biblioteka za početnike ljubitelje vina, Simon Berry-ja, čuvenog vinara.

Tu je i program koji se zove “Godina u knjigama”, zahvaljujući kojem čitaoci dobijaju knjigu mesečno tokom godinu dana. Kupac plaća određenu naknadu – oko $515 za tvrdi povez – i prodavnica bira tačno određene knjige pošto u razgovoru sa primaocem utvrdi njegov ukus, teme koje voli ili ne voli i sadržaje koji su mu bliski. ”Navikli smo se da se povinujemo željama naših kupaca”, kaže Djun. ”Radi se ljudskim ritmovima, za razliku od algoritama.”

00

I mada se veliki deo njihovog poslovanja obavlja putem telefona ili preko e-maila, Heywood Hill odlikuje i izvanredan ambijent. Knjižare ovih dana mogu biti obeshrabrujuća mesta, sa svojim novitetima, i kafićima, gomilama trilera na popustu i sve manjim brojem kupaca. Heywood Hill  je divno okruženje čak i za one koji su obeshrabreni odlaskom u knjižare ili pak i nisu preveliki ljubitelji knjiga. Knjižara na dva nivoa je mala ali prozračna, ima zidove obložene drvetom, ugrađene kamine, veličanstvene lustere i gomile knjiga naslaganih po stolovima na način koji privlači pažnju.

06

Oni koji ulaze su najčešće regularni posetioci. ”Ponekad mi preporuče knjige, a ponekad ja njima, ” kaže Vilijem Salomon (58), koji vodi investicioni biznis u blizini i dolazi u knjižaru oko četiri ili pet puta nedeljno. Svakog Božića, on bira knjigu i naručuje više kopija da bi ih poslao svojim klijentima. Potom voli da sedne i izvesno vreme provede u razgovoru sa osobljem. ”Ovde vlada veoma gostoljubiva atmosfera, mesto je veoma udobno, a ljudi su veoma prijateljski nastrojeni,” kaže on. ”Ovde se ne osećate kao da ulazite u prodavnicu. Daleko je više nalik odlasku u klub.”

15Čini se da je opšte poznato da i kraljica Elizabeta ovde kupuje knjige (ili to neko radi za nju), iako je to tema o kojoj se ne priča van nekih prećutno zadatih granica. ” Mi ne razgovaramo o njoj, ” kaže Djun, i to bi bilo to.

Po kišnom danu, parada elegantnih kupaca ulazi i izlazi dok Djun priča o radnji, pružajući nam precizan snimak tipičnog potrošača: dobro obučen, načitan, rafiniran u govoru.. (“Usuđujem se da kažem – ne turista”, kaže Djun). Muškarci nose kravate. U jednom trenutku, kupac je dodao svoje ime na listu čekanja za ”Godinu dana u šipražju ” zabavnu knjigu o tetrebima koju je napisao jedan Tarquin Millington-Drake, koji je sedam godina u prirodi snimao ove ptice. Očigledno, to je savršen poklon za odlazak u kuću prijatelja s kojima se kreće u lov na tetrebe.

”Svako ko ide u lov na tetrebe, pikira na ovu knjigu” kaže Djun.

 

Njujork Tajms

Treba li i dalje putovati na poslovne sastanke?

 

Razmislite o tome: Možete telefonirati, poslati e-mail, pa čak i gledati svog sagovornika oči u oči zahvaljujući servisima FaceTime, Skype, ili GoToMeeting. Zašto onda preduzeća izdvajaju više od $1.2 triliona godišnje, punih 1,5% svetskog BDP-a, za međunarodna poslovna putovanja? Bolje bi bilo kada bih za svoj biznis našao utočište na mestu na kojem već jesam – bez dugačkih i zamornih putovanja – rekli bi mnogi, ako ne i većina onih čiji su poslovi vezani za druga mesta, gradove, zemlje i meridijane, piše ekonomista Rikardo Hausman za sajt Svetskog ekonomskog foruma.

Trošak nije samo ogroman; on takođe i raste – i to po stopi od 6,5% godišnje, skoro dva puta većoj od stope globalnog privrednog rasta i skoro jednako brzo kao informacione i telekomunikacione usluge. Kompjuterska moć je prešla iz naših laptop računara i mobilnih telefona u oblak, i svi od toga imamo koristi. Pa zašto ona moramo da šaljemo mozgove umesto da taj mozak ostane kod kuće a da umesto njega pošaljemo bajtove? Zašto gubiti dragoceno vreme rada na sedenje u kabini aviona, na bezbednosne provere, i čekanje našeg prtljaga?

Pre nego što iko počne da saseca budžete za putovanja, hajde da pokušamo da razumemo zašto nam je potrebno pre da šaljemo ljude nego informacije. Zahvaljujući istraživačkom radu o inkluzivnom rastu sa MasterCard-om i anonimnim donacijama podataka Centru za međunarodni razvoj (the Center for International Development) na Univerzitetu Harvard, počeli smo sa rasvetljavanjem ove misterije. Tokom mog rada sa Denijem Baharom (Dany Bahar), Mikelom Kosijom (Michele Coscia) i Frenkom Nefkeom (Frank Neffke), bili smo u stanju da otkrijemo neke zanimljive činjenice.

Zemlje sa više stanovnika imaju više poslovnih putovanja u oba smera, ali je obim putovanja disproporcionalan u odnosu na njihovo stanovništvo: zemlja sa 100% više stanovništva u odnosu na neku drugu zemlju imaju samo oko 70% više poslovnih putovanja. Ovo sugeriše postojanje ekonomije obima u vođenje biznisa koje favorizuje velike zemlje.

Nasuprot tome, zemlja sa dohotkom po glavi stanovnika koji je 100% viši nego kod neke druge zemlje dobija 130% više poslovnih putnika i šalje 170% više ljudi u inostranstvo. To znači da poslovna putovanja teže da rastu više nego proporcionalno u odnosu na nivo  razvoja.

Dok privrednici putuju kako bi trgovali ili investirali, više od polovine međunarodnih poslovnih putovanja izgleda da se odnose na upravljanje stranim filijalama. Svetsku ekonomiju karakteriše sve više globalno prisutnih firmi koje treba da prenesu svoje znanje na različitim lokacijama širom sveta. Podaci pokazuju da je broj putovanja od matice ka filijalama gotovo dvostruko veći nego u suprotnom smeru. Izvoznici takođe putuju duplo više nego uvoznici.

Ali zašto moramo da pomerimo mozak, a ne samo bitove? Mogu da navedem najmanje dva razloga. Prvo, mozak ima kapacitet da apsorbuje informacije i identifikuje promene, i reši probleme a da nije svestan na koji način to obavlja. Zato možemo, na primer, da zaključimo šta su ciljevi i namere drugih ljudi iz izraza njihovih lica, govora tela, intonacije u glasu i drugih suptilnih pokazatelja koje nesvesno prikupljamo.

Kada fizički prisustvujemo jednom sastanku  možemo da pratimo govor tela, a ne samo izgovorenu reč, i možemo da biramo gde da gledamo, a ne samo u određeni ugao koji nam video ekran prikazuje. Kao posledica toga, mi smo u stanju da bolje procenimo, saosećamo i stvorimo ličnu vezu, što ne možemo da učinimo sa današnjim telekomunikacionim tehnologijama.

Drugo, naš mozak je dizajniran tako da radi paralelno sa drugim mozgovima. Rešavanje mnogih problema traži da više ljudi zajednički o njima promišlja jer njihovi mozgovi imaju različite “softvere” i informacije, ali se njihove misli koordiniraju. Zato imamo dizajnerske timove, savetodavne odbore, međuagencijske grupe i druge oblike grupne interakcije.

Konferencijski pozivi pokušavaju da pruže takvu vrstu interakcije, ali je teško govoriti ili pratiti izraze lica drugih kada neko govori. Konferencijski pozivi nisu uspešni u repliciranju zamršenosti svesnih i nesvesnih interakcija grupa ljudi koje su od ključnog značaja za rešavanje problema i ostvarivanje zadataka.

Količinu putovanja treba staviti u vezu sa količinom znanja koje treba pomerati. Zemlje se razlikuju u količini znanja koje poseduju, a industrije se razlikuju po količini znanja koja im je potrebna. Ako naše rezultate izrazimo vodeći računa o veličini populacije i prihodima po glavi stanovnika, putovanja su znatno intenzivnija ka i iz zemalja i industrija koje poseduju ili koriste više znanja.

Zemlje koje spadaju u one čija biznis zajednica najviše putuje u odnosu na broj stanovnika skoncentrisane su u Zapadnoj Evropi: Nemačkoj, Danskoj, Belgiji, Norveškoj i Holandiji. Izvan Evrope, zemlje sa najintenzivnijim poslovnim putovanjima su Kanada, Izrael, Singapur i Sjedinjene Države, što je odraz činjenice da oni moraju da pošalju puno mozgova da bi iskoristili svoja raznolika znanja.

Zanimljivo, zemlje u razvoju se znatno razlikuju u količini znanja koje dobijaju kroz poslovna putovanja. Na primer, zemlje poput Južne Afrike, Bugarske, Maroka, Mauricijusa dobijaju mnogo više znanja nego zemlje na sličnom nivou razvoja kao što su Peru, Kolumbija, Čile, Indonezija, ili Šri Lanka.

Činjenica da preduzeća snose troškove poslovnih putovanja ukazuje na to da je za neke ključne zadatke, lakše pokretati mozgove ka informacijama nego relevantne informacije do mozga. Osim toga, činjenica da poslovna putovanja rastu brže od globalne ekonomije ukazuje na to da proizvođenje rezultata kroz know-how postaje sve intezivnije i da se know how širi kroz mobilnost mozgova. I, konačno, velika raznovrsnost intenziteta poslovnih putovanja sugeriše da neke zemlje šalju ili traže mnogo više znanja (know-how) nego druge.

Umesto slavljenja štedljivosti, zemlje koje su izvan krugova poslovnih putovanja trebalo bi da budu zabrinute. One možda gube više od bonusa za broj pređenih milja (frequent flyer miles).

 

Autor: Rikardo Hausman, bivši ministar za planiranje Venecuele i bivši glavni ekonomista Inter-American Development Bank, je profesor Primene ekonomskog razvoj na Univerzitetu Harvard.

 

Rikardo Hausman

World Economic Forum online

Tajm: Svet u slici 2015.

Nova Godina: Kosmički Ciklus i Kolektivni Rođendan Majke Zemlje i Zemljana. Svakog 31. decembra, čovečanstvo zajednički obeležava još jedan svoj Okret oko Sunca, u kojoj smo mi i naša planeta stariji za još jednu godinu. Američki nedeljnik Tajm, decenijama poznat po svojoj Godini u slici, i ovom je prilikom sačinio veoma upečatljiv foto-prikaz godine za nama. Evo našeg izbora 30 od 100 Tajmovih fotografija koje ilustruju neke od događaja “već davno prohujale” 2015. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za više fotografija, kliknite ovde.

 

Bil Brajson: “Osećam kao da je Britanija stalno u vremenima štednje”

01“Mislim da je Britanija savršenih razmera…malo je i dalje divno“ (Foto: Gardijan)

Putujući Britanijom danas, Bil Brajson (Bill Bryson) piše o tome šta se sve na Ostrvu promenilo a šta ne u poslednjih 20 godina.

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – a tema je Velika Britanija. Njegov novi putopis The Road to Little Dribling izašao je tačno nakon 20. godina od objavljivanja njegovog sada već „savremenog klasika“, putopisa Zapisi sa malog ostrva“ (Notes From a Small Island), koji je u Bi-Bi-Sijevoj anketi proglašen za knjigu koja najbolje opisuje Englesku. Ona je, u neku ruku, nastavak Zapisa sa malog ostrva.

Britanci su danas sebični – ali ne koliko i Amerikanci

Pisac Bil Brajson kaže da je Britanija, tokom poslednje četiri decenije, doživela ogromne promene, “uglavnom nabolje”. Podsećajući se trenutaka kada je prvi put kročio u ovu zemlju, on kaže da su „Britanci tada bili siromašni“, premda misli kako danas u njoj postoji “neka vrsta preterane zaokupljenosti sobom”, gledanja u svoj pupak pri čemu je prisutna opsednutost primećivanjem tuđih mana – ovakva percepcija i osećaj u prošlosti Britanaca nisu postojali. On, takođe, kaže kako se „u narod uvukla izvesna doza sebičnosti“.

Britanci su, međutim, veoma dobri u toj samozagledanosti u sebe, dodaje on – za razliku od Amerikanaca, koji su, recimo, sjajni u nošenju neprimereno velikih kofera u avione, svesni da će na taj način blokirati prostora ostalim putnicima – i čineći to bez apsolutno ikakvog srama.

Sve je u veličini

Na isti način, kao što su pri dolasku u Sjedinjene Države evropski putnici obično preplavljeni osećajem ogromnog prostranstva svega, Brajson u Evropi oseća kako je „sve majušno“. Pa ipak, on kaže da veličina zemlje – i sve u njoj – stvara jedan dublji smisao o tome šta zaista predstavlja kulturno okruženje. U tom smislu, prostranstvo kreira i pogled na svet, pa se tako i Amerikanci razlikuju od Evropljana i po ovoj percepciji sveta i prostora i veličine stvari u njemu.

“Mislim da je Britanija danas „perfektno formatirana“, a to je nešto o čemu Britanci ne razmišljaju dovoljno”, dodaje Brajson. “Kada kažem da je savršene veličine – odnosno prostora – onda mislim da ima dovoljno građana kako bi se stvorila kritična masa, koja bi mogla da odneguju potpuno nezavisnu kulturu. Ukoliko bi ostatak sveta i čovečanstva nestao koliko sutra, i dalje bismo, kroz Britance kao „jedine preživele“, kao čovečanstvo imali dobre pozorišne komade, književna dela, dobre hirurge i dobre univerzitete, kao i sve stvari koje bi svako dobro društvo trebalo da obezbeđuje.”

On kaže i da Britanija poseduje lep osećaj za održavanje udobnosti i porodice, odnosno zajednice. „Gde god da ste, kada uključite vesti, svi mi gledamo Fijonu Brus ili Hjua Edvardsa, ili šta god. Imate mnogo zajedničkih iskustava s ostalima, a kroz takav osećaj se takođe učvršćuje i osećaj zajedništva. U zemlji veličine Sjedinjenih Država ili Australije, ovakav osećaj (zajedništva) ne možete imati.”

02

Internet – ćaskanje s Bilom Brajsonom

Nedavno ekranizovana knjiga „Šetnja šumom“ (Walk in the Woods), napisana 1998, ovog je septembra kao film ušla i u bioskopske dvorane. Povodom ove adaptacije, novinar Džon Mulen je za dnevni list Gardijan napravio skype-intervju s Brajsonom, u kojem on daje savete budućim planinarima ali priča o razlozima koji ga inspirišu da napiše knjigu o Džordžu Vašingtonu.

Zadovoljstvo je kao ležaljka na zimskom vetru

Brajson je rekao kako je neprestano zapanjen veselošću Britanaca, „ponekad i uprkos tome što su razlozi za smeh i dobro raspoloženje manji od minimalno zadovoljavajućih“. Mulen ga je podsetio na pasus iz njegove knjige „Beleške s malog ostrva“ (Notes From A Small Island), i na momenat kada je Brajson u Krajstčerču (Christchurch, Dorset) naišao na par ufačlovan u ćebe kako sedi pred svojom kabinom-kolibom na okeanskoj obali.

“Sve kabine na plaži duž morskog žala bivale su tokom zime zatvorene – sve izuzev ove”, priseća se Brajson. “Tu je bio taj par – muškarac je istrajno pokušavao da čita novine dok ga je vetar šibao u lice. Bio je to najveći mogući izazov, pri takvim vremenskim uslovima koji izazivaju svaki osećaj izuzev zadovoljstva i udobnosti, a bilo je tako očigledno da oni ne uspevaju u svom naumu – pa ipak, uprkos svemu, videlo se da su bili beskrajno srećni! Jer, takvi su Britanci u trenucima opuštenosti. Iskreno volim i divim se toj njihovoj veštini i umeću postizanja sreće kroz male stvari i zadovoljstva, izvlačeći iz ovakvih trenutaka i situacija maksimum.”

Dolazeći iz Amerike, kako je rekao, ovo ga je godinama intrigiralo, i po njemu je to jedna od njihovih najatraktivnijih karakteristika. “Ako želite da se zabavite u Americi, morate uložiti puno novca i kupite opremu. Ali, Britancima je tako lako ugoditi, a mislim da je način na koji to rade potpuno zadivljujući.”

Ne postoji takva stvar kao što je prav put

“Ništa Britancima ne pruža više zadovoljstva od rasprave o tome kako da se odavde prebace do nekog drugog mesta”, rekao je Brajson, dodajući da on još nije stigao dotle da nađe put koji bi u Londonu vodio ravno od jednog do drugog mesta. “To je naročito tačno za britanske muškarce – posebno u kafanama”, rekao je on. U Beleškama s malog ostrva, Brajson sa zaprepašćenjem analizira zabavne razgovore između muškaraca koje je prisluškivao – i vraća se toj temi u jednom poglavlju u svojoj novoj knjizi, kaže Mullan. I kada bi u knjizi postojao samo ovaj deo, vredelo bi je kupiti.

04

Zbunjujuća ljubav prema životinjama – čak i prema pudlicama

U Beleškama o malom ostrvu, Brajson nailazi na jednu impresivnu zgradu u kojoj je Liga za zaštitu mačaka (sada pod imenom Zaštita mačaka). “Britanci i njihova ljubav prema životinjama je nešto u čemu ne učestvujem”, priznao je Brajson. “O meni je već zapisano da se ne bih uznemirio ni kada bi svi psi ovog sveta bili skupljeni u jednu vreću i odnešeni u neko udaljeno mesto kao što je Grenland i tamo ostavljeni – izuzev pudlica. Njih bih upucao. ”

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – i to o Velikoj Britaniji. Više od 20 godina nakon što je prvi put objavio Beleške sa malog ostrva, on objašnjava zašto još uvek voli tu zemlju.

Neverovatno je koliko prošlosti možete da “napabirčite” bez ikakvog napora, i priznajem da sam bio šokiran kada mi je moj izdavač skrenuo pažnju na činjenicu da će ove godine biti 20. godina od Beleški s malog ostrva.

Kada sam je pisao, moja supruga i ja smo doneli prilično naglu odluku da se preselimo u SAD. Naša namera nikada nije bila da se trajno iselimo, ali smo mislili da će pet godina ili nešto više dati našoj deci priliku da iskuse drugu zemlju i tako je ova knjiga bila neka vrsta oproštaja od Britanije, zemlje u kojoj sam sebi stvorio veoma srećan dom toko 20-tak godina. Moje putovanje je bila oproštajna turneja.

Ipak, sama organizacija ovog putovanja nije bila tako jednostavna kao što sam prvobitno mislio. U većini zemalja postoji jedan očigledan put kojim se treba kretati. U Australiji bi, na primer, trebalo bi ići obodom a onda kao strelicom pogoditi u Uluru. Ne verujem da je iko ikada napravio sličnu knjigu o SAD a da nije išao sa istočne ka zapadnoj obali ili obratno. Ali, u Britaniji ne postoji “prirodan” način za napredovanje kroz teritoriju ove zemlj. Gde god da ste, možete otići u jako velikom broju smerova. Činilo mi se kako je Dover pravo mesto za početak, jer sam tu prvi put stavio nogu na britansko tle. Odatle sam, naravno, otišao u London. Ali, gde je sledeća stanica? Nastaviti zapadno, kroz Oksford, i dalje ka Kornvolu? Ali, kako onda da se vratim do Istočne Anglije (East Anglia)? Sve je to na neki način pobrkano, pa knjiga nema neki logičan tok kretanja, osim što veoma uopšteno ide od juga ka severu.

Gledajući unatrag, većina ljudi se, izgleda, seća Beležaka sa malog ostrva kao daleko genijalnije i prijatnije knjige nego što zaista jeste. Na moje veliko iznenađenje, čitaoci su veoma često skloni da budu pozitivno nastrojeni i možete biti veoma otvoreni kada pišete o njihovim gradovima iako to nije baš uvek slučaj. Ja znam da je Mančester divno mesto i shvatio sam da je to moja krivica, ne njegova. Ali nikada nismo baš međusobno “kliknuli” i razumeli se. Mislim da je Mančester uvek bio pomalo nabusit zbog toga, iako je većina mojih šala bila izrečena sa namerom da budu zabavne.

05

Ako sam imao nekog uzora, bio je to neko poput Klajva Džejmsa Clive James, koji je radio svoje zabavne putopise za Observer, ali generalno je vladalo pravilo da knjige putopisa moraju biti veoma ozbiljne i napisane tako da odaju sveznalački ton pisca. Ne samo da su ovi autori znali sve o kulturama koje su pohodili, već su zapravo odavali utisak da i govore islandski. Moje iskustvo uopšte nije bilo takvo. Većina nas koji nekuda putujemo smo dosta zbunjeni, blago iznervirani pa čak i zabrinuti. Nismo sigurni da smo u pravom vozu, pomalo smo zbunjeni menijima i nismo u potpunosti uvereni da ćemo uživati u isprobavanju onoga što smo naručili. Pokušao sam da opišem kako je to putovanje meni zaista izgledalo i tu je u štivo ušla komedija, što i omogućava ljudima da se prepoznaju ne kao izuzetno sigurni već pomalo zbunjeni putnici.

Odgovor na knjigu je bio veoma dobar, ali takođe i donekle nesrazmerno preteran i ispunjen velikim brojem emocija. Bio sam tretiran kao da sam imao neki ogroman fond mudrosti i, za neko vreme, Britanija je odlučila da sam ja Amerikanac koga treba pratiti. Bilo da je bila reč o trci za predsedničke izbore ili pucnjava u srednjoj škoji Kolumbajn (Columbine High School), umeo sam da dobijem poziv od Newsnight ili Today programme. Pokušao sam da ne postanem glasnogovornik SAD, ali kao rezultat mog posvećivanja Velikoj Britaniji bio sam pozvan da se bavim i drugim stvarima koje su mi veoma godile. To što mi je ponuđeno da budem kancelar Univerziteta Darem (Durham) je bila ogromna čast. Biti predsednik kampanje za zaštitu ruralne Engleske je nešto veoma drago mom srcu.

U narednih dvadeset godina nisam mnogo mislio o toj knjizi, i kada mi je predloženo da ponovo pišem o Velikoj Britaniji bio sam pomalo sumnjičav prema toj ideji. Ali, ako sam pokušao da ne idem u potpunosti istim putevima kao u prvoj knjizi, mogao sam da izbegnem suviše komentara, kao što je recimo onaj da je “bilo mnogo bolje ranije kada je Solzberi imao knjižare sa polovnim knjigama” i tako sam krenuo. U knjizi The Road to Little Dribbling stoji ovako: Povrh Beleški sa malog ostrva sam generalno uspeo da dam prednost novim mestima – uvek sam hteo da odem u Skegness – i to mi je pružilo priliku da uporedim kako je bilo nekada i kako je danas. U izvesnom smislu postoje razlike, ne samo zbog toga što sam bio mlađi i tanji tokom prvog obilaska…

03Hrana i usluga su daleko bolji nego kada sam prvi put došao ovde. Stavovi su se takođe promenili uglavnom nabolje, mada ne i uvek. Postoji taj paradoks da Britanija nikada nije bila tako bogata, a količina novca i imovine većine ljudi ne može da se poredi sa onim što su ljudi imali kada sam prvi put došao. Pa ipak, zemlja se ponaša kao da nikada nije bilo toliko loše.

Stalno se čuje „ovo sebi ne možemo da priuštimo“. Zvuči kao da smo u permanetnom vremenu štednje u kojem ne samo da sebi ne možemo dozvoliti veće stvari – stanove za sve kojima su potrebni i bolnice u svakom mestu – već i tako male stvari kao što su mala “ostrvca” sa cvećem na raskrsnicama. Sve ove stvari je zemlja imala kada sam prvi put došao ovde, i kada smo svi bili mnogo siromašniji.

Moja iskrena nada je da su to samo prolazni detalji koji se mogu promeniti, jer moje putešestvije uglavnom otkrivaju da, ako u obzir uzmemo ono što je najvažnije – pejzaž, sela, ukupan izgled – onda je Britanija u suštini i dalje isto mesto. Isto tako, kultura i karakter su gotovo isti i one stvari koje su mi bile privlačne u Velikoj Britaniji, kada sam prvi put došao ovde – smisao za humor, uređenost, osnovna pristojnost, zdrav razum, dobro vođenje i društvo kome se treba diviti – sve u svemu, izgleda kao da su ostali netaknuti. Isti kao što su bili onda kada sam prvi put kročio na ove obale pre više od četiri decenije.

 

Gardijan

Kako voditi kompaniju bez šefova?

Možda ste čuli za eksperiment sa nehijerarhijskim menadžmentom pod imenom „Holakratija“ (Holacracy, termin koji označava celinu kao deo veće celine) koji se sprovodi u online kompaniji za prodaju obuće na malo Zappos, o kojem je u maju za Wall Street Journal pisao ekonomski novinar Justin Fox.

01

Početkom tog meseca oko 14% zaposlenih ili njih 210 od oko 1500 odlučilo je da napusti Zappos jer “Holakratija nije za njih“.

Tony Hsieh, izvršni direktor kompanije ponudio im je tromesečnu otpremninu a u memou iz marta meseca je na 4700 karaktera napisao zaposlenima da „kompanija nedovoljno brzo napreduje ka samoupravljanju“. On je ponudio zaposlenima da uzmu otpremnine ukoliko se ne slažu sa novim konceptom upravljanja, što je nazvao „pokušajem da se ubrza proces prelaska na novi menadžment“.

Holakratija je zamisao bivšeg preduzetnika u oblasti softvera Briana Robertsona, koji sada “sprovodi novi ustav” i poslovne zakone u firmi, obavljajući dužnost “portparola Holakratije” i predstavljajući “glavnu sponu između ljudi i partnerstava “, radeći kao “arhitekta kompenzacije”. Uz to, Robertson nosi još oko 20 drugih titula vezanih za koncept konsultantske firme HolacracyOne, čiji je kofinansijer, propagirajući ovaj novi način menadžmenta. Holakratija, odnosno “nehijerarhijski” pristup upravljanju biznisom je već unekoliko zaživeo, i to mahom među start-up kompanijama koje uglavnom imaju samo po nekoliko zaposlenih. Holakratski sistem poslovanja je, stoga, idealan za preduzeća koja tek započinju svoj život.

Ime Holacracy izvedeno je od termina “holon” pisca Artura Kestlera (Arthur Koestler), kojim se označava celina koja je deo veće celine, ali Robertson kaže da je njegov pristup manje zasnovan na nekoj filozofskoj postavci a više proizvod grešaka i pokušaja u menadžmentu. U Zapposu će eksperiment biti nastavljen, kao i u platformi za objavljivanje tekstova Medium, u kancelariji glavnog sekretara za informisanje države Vašington i u 300 drugih organizacija. Robertson je upravo napisao jedan veoma interesantan i jasan izveštaj o tome šta je, zapravo, Holakratija, pod nazivom “Možete li da verujete u ovo? – Holakratija” Justin Fox je razgovarao s njim prošle nedelje u Njujorku, a ono što sledi je nešto doteran transkript razgovora.

JF: Zašto nam je potreban novi način upravljanja organizacijama?

BR: Ako razmišljate o načinu na koji se formama danas upravlja, vidite da je tu reč o malom feudalnom carstvu. Imate kraljeve, lordove, seljake i kmetove. U našim društvima smo videli prelazak sa upravljanja sa vrha naniže, od feudalnog sistema i diktatura, na nove sisteme koji se zasnivaju na slobodi ljudi da sprovode svoje individualne ciljeve unutar nekog zadatog okvira pravila, međupovezanosti i održavanja reda. Želim da vidim iste te prednosti koje smo osetili u društvu, na nivou organizacija.

tony-hseih-zappos_2Tony Hseih, pokretački duh kompanije Zappos

JF: Ali, korporacije se vrlo često hvale time da je u njima upravljanje znatno efikasnije i brže nego u vladama jer mogu brzo da promene pravac kada je to potrebno.

BR: Ja ne kažem da je hijerarhijski menadžment loš u tome. Samo želim da znam šta je bolje. U našem društvu, do inovacija dolazi kada vlada ustanovi izvestan okvir u okviru koga se ljudi samoorganizuju. Inovacije ne dolaze od donjeg nivoa birokratije. One dolaze od pojedinačnih aktera unutar sistema u okviru koga su oni slobodni da se bave čime god žele a što na lokalnom nivou ima smisla.

JF: Dakle šta vi mislite kako je najbolje organizovati taj okvir upravljanja u biznisu?

BR: To je pitanje koje smo istraživali kada smo smislili Holacracy. Holacracy se ponekad pogrešno shvata kao bilo koji sistem koji nema menadžera. Ne, to nije to. To je specifičan sistem koji zamenjuje hijerarhijsko upravljanje različitim okvirnim pravilima o tome na koji način možemo da radimo zajedno. Naš najbolji odgovor na to pitanje smo dali u “Ustavu Holacracy”. To je nešto što se samo po sebi razvija. To je open source sistem.

JF: To zvuči kao da počinjete sa mnogo sastanaka na samom početku da bi ste izbegli kasnije sastajanje?

BR: Postoji element toga. Za mene je stavljanje fokusa na to da se ovim metodom smanjuje broj sastanaka u kompanijama – promašena poenta. Ono što mi želimo je da svaki minut na sastanku, koliko god da ih ima, bude najproduktivniji minut koji bi ste mogli imati u tom trenutku. Ako to nije slučaj, onda idite i bavite se nečim drugim.

Vrlo često prisustvujemo sastancima na kojima ljudi žele da pokupe neku dobru informaciju i da stignu do konsenzusa oko toga šta je najbolje preduzeti u narednom periodu. To je znak da postoji nejasnoća u vezi sa tim ko može da donese odluku.

Holakratija se ponekad brka sa sistemom zasnovanim na pronalaženju konsenzusa, ali on to nije. Sastanci se koriste samo za definisanje ovlašćenja i granice. Slično kao u društvu, gde morate da dođete do konsenzusa sa susedima svaki put kada biste od svog suseda želeli da pozajmite njegova kola i negde ih odvezete. Ako želite da učinite takvo šta, potrebna vam je dozvola. Postoje granice. Holakratija predstavlja isti takav sistem samo u preduzeću. Sastanci postoje da se razjasne te granice – šta je vaše i „vaš reon“, da time rukovodite. Onda više ne moramo da se sastajemo kako bismo to nanovo utvrđivali, ne treba nam da ponovo stižemo do konsenzusa u vezi s tim, jer je već ustanovljeno da možete dobiti onoliko podrške ili sredstava koliko vam treba i voditi proces za koji ste zaduženi. Tačno znate šta je imovina vašeg suseda, i ukoliko želite da je za nešto koristite – morate prvo da se uverite da je on s tim saglasan.

Pogon kompanije Zappos u Kentakiju, SAD

JF: U kompaniji organizovanoj po holakratskom sistemu, osoba ranije poznata kao CEO tj. generalni direktor bi ubedljivo mogla imati ogroman autoritet da promeni smer poslovanja organizacije.

BR: Apsolutno, naravno da može. Oni takođe imaju i limite svojih ovlašćenja. U tome je ovaj pristup interesantan jer drugi takođe imaju dosta ovlašćenja. U mojoj kompaniji ja znam da ima puno slobode da uradim ono što mislim da bi bilo korisno, ali istovremeno znam kada mi je potrebna dozvola nekog drugog za neku od takvih odluka. Ja sam osnivač kompanije, ali kada želim da napravim promene na našem sajtu, znam da je naš menadžer sajta taj koji ima ovlašćenje da to uradi. Ne mogu da mu kažem da nešto mora da uradi. Moram nešto da mu predložim na isti način na koji bih to predložio svom šefu. Vebsajt je njegova oblast i on ga kontroliše u okviru svog domena rada.

JF: Ako želite promene na sajtu svoje kompanije, a ne možete da u to ubedite svog menadžera sajta, kako ćete rešiti taj sukob?

BR: Prva linija odbrane je da jednostavno odem do njega i porazgovaram s njim i predložim mu to što hoću. Dakle samo pokušavam da ubedim kolegu da je ono što sam zamislio dobra ideja i mi o tome diskutujemo. Moja sledeća linija odbrane je da idem na ono što se zove sastanak uprave, i mislim o tome šta treba da očekujem od tog sastanka. Ne konkretna odluka, već obrazac, njihova očekivanja. Možda želim da budem glasnogovornik kompanije, i želim od menadžera vebsajta da mi omogući prostor na istom, na kojem ću moći da delim svoje prezentacije. On i dalje ima autonomiju da smisli kako to treba uraditi, ali u tom procesu upravljanja neko od njegovih kolega može takođe da predloži šta očekuje od menadžera vebsajta. On ima glas u tom procesu, i to je neka vrsta finog načina da se naša sukobljena mišljenja pomire.

JF: Šta ako postoji neko ko jednostavno ne radi dobro svoj posao?

BR: Neko mora da kaže nekom drugom da se jednostavno ne uklapa u ulogu koju zauzima u organizaciji. Ta potreba neće nestati nekom magijom, samo zato što ste primenili naš model. Dakle, postoji još jedna uloga a to je da se pazi na učinke na svim radnim mestima. Ono što naš pristup razlikuje od sadašnjih je da neko ko ima tu ulogu ne može da mikromenadžuje i da tim osobama kaže šta treba da rade, ali ima pravo da nađe osobu za tu poziciju i da napravi promenu, ako je to potrebno.

Ono što je takođe malo drugačije je da ljudi kojima je poverena ova uloga ne mogu otpustiti tu osobu, jer u našem pristupu ljudi mogu zauzimati mnoge pozicije. Ja, na primer, u našoj kompaniji obavljam nekih 20-tak poslova, i ako bi me neko oslobodio jedne od tih uloga bio bih mu veoma zahvalan, zar ne? Možda sam ja totalno pogrešan izbor za neku od tih uloga, a istovremeno savršen izbor za preostalih 19.

JF: Holakratija je nastala iz eksperimenta koji ste sprovodili u vašoj prethodnoj kompaniji, zar ne?

BR: Da, bila je to softverska firma koju sam osnovao baš zahvaljujući tome što sam osećao potrebu da pronađem bolji način upravljanja.

JF: Šta ste tamo otkrili i mislili da će super funkcionisati, da bi se kasnije ispostavilo da je ta ideja bila greška?

BR: Mnoge ideje koje sam imao nisu dobro funkcionisale. Na primer, želeli smo da budemo sigurni da, ako bilo ko bilo gde u kompaniji ima neku dobru ideju, da možemo da je integrišemo u rad kompanije. Mislili smo, znate, da što većem broju ljudi damo glas u gotovo svemu što radimo sa kompanijom. To je bila katastrofa. To je proizvelo mnogo sastanaka, mnogo neprijatnih sastanaka, pokazivanja ega. To je bio ludilo.

Pokušali smo sa mnogo manje šematske strukture, kao što to danas rade brojne start-up kompanije. U veoma malim preduzećima, to do izvesne granice može da funkcioniše, ali vrlo brzo se pojavljuje neka politička struktura koja, onda, počinje da ostvaruje moć i posle je to jako teško promeniti. U takvom slučaju je osnivaču, generalnom direktoru mnogo bolje da jednostavno dođe i kontroliše i nadgleda sve, ali to s druge strane otežava da posao raste i da se biznis uvećava.

Shvatili smo da odsustvo struktura nije odgovor, isto kao što ni birokratske strukture koje smo ostavili za sobom nisu rešenje. Holakratija je, zapravo, više strukturisana od tipičnog hijerarhijskog upravljanja. Radi se samo o drugačijoj vrsti strukture, koja vam daje mnogo više jasnoće o tome ko donosi odluke i ko šta radi.

02

JF: Da li je Zappos najveća organizacija koja sprovodi ovaj eksperiment?

BR: Oni su najveća organizacija koja taj koncept sprovodi, od vrha do dna.

JF: Oni privlače mnogo pažnje, i očigledno je reč o bolnom procesu. Kada ga gledate spolja, ili čitate veliki tekst u Wall Street Journal-u, da li ste iznenađeni ili je vaša reakcija u stilu, “pa, momci, šta ste drugo očekivali?”

BR: Da, delom je tako – pitam se “a šta ste očekivali”? To je velika promena. To nije nešto što ćete da ostvarite u roku od nekoliko meseci. To je višegodišnji proces. Ali to što piše da ljudi odlaze iz Zappos-a jer su digli ruke jednostavno nije tačno. Zappos je svesno rekao svim zaposlenima: ako niste 100% za ovo onda idite, i daćemo vam zaista dobru otpremninu ako odmah odete. Broj ljudi koji su napustili Zappos se verovatno ne razlikuje od bilo kojeg slučaja velike reorganizacije, samo što je tamo taj proces odlazaka potrajao godinu ili dve pošto su ti ljudi davali otpor promenama. Ono što je Zappos uradio je da svi koji to hoće odustanu odmah i budu vrlo bogato isplaćeni.

JF: Imamo čitav niz slučajeva gde su uspešne softverske kompanije izgrađene zahvaljujući harizmatičnim liderima, kako se holokratija uklapa sa tim?

BR: Mnoge kompanije usvojile su holakratski princip direktno pošto su napravile takav veliki uspeh. Tony je snažan harizmatični lider u Zapposu. Polovina tekstova o Zapposu je o njegovoj ličnosti i kulturi rada koju je izgradio na tim temeljima. Zappos je bila neverovatna, fantastična kompanija i to dosta pre nego što je naš pristup u njoj primenjen.

Kada je Toni prvi put otkrio ovaj naš pristup, on je već sam tragao za nekim novim pristupom koji bi osnažio samoupravljanje, i od Zapposa napravio nešto više nalik na gradsku strukturu gde produktivnost raste uporedo sa uvećavanjem kompanije – nasuprot kompanijama kojima, kako postaju sve veće, produktivnost opada a birokratija raste. Tony je već znao da je to jedino što bi mogao da uradi kao „herojski lider“ koji na vrhu kompanije vuče sve konce.

JF: Šta se desilo sa vama i vašom karijerom kad vam je sinulo “bam, moram to da uradim?”

BR: Jedna avio-kompanija u kojoj sam radio dobila je nagradu kao najbolje srednje preduzeće za rad, u Americi, i ja sam shvatio da ne volim da radim tamo. Mada to nije potpuno tačno – voleo sam. Kompanija je imala fenomenalne pogodnosti, odličnu unutrašnju kulturu, sve stvari koje očekujete od kompanije koja pobeđuje na takvom takmičenju. Ipak, čak i sa svime što sam imao, osećao sam da ne mogu da iskoristim sve svoje talente. Želeo sam da budem kreativan i doprinosim kompaniji, ali sam morao da udovoljavam svojim šefovima i da se bavim politikom, da bih uspevao nešto da proguram u kompaniji jer je sve bilo pomalo okoštalo.

To je bila jedna od stvari. Imao sam i jedno drugo, prethodno iskustvo koje je za mene postalo važna metafora. Ja sam pilot, i kada sam kao učenik leteo na jednom avionu dogodilo mi se da je zatreperilo svetlo koje pokazuje nisku voltažu u avionu – struja je počela da nestaje. Ali, pošto su svi ostali instrumenti pokazivali da je sve u redu, ja sam to svetlo ignorisao i zamalo nisam srušio avion. Shvatio sam da svetlo koje pokazuje nisku voltažu nije povezano ni sa jednim drugim senzorom, odnosno da njihove informacije nisu povezane. Kada se pojavimo u preduzećima, mi postajemo senzori, instrumenti. Ako ne možemo da koristimo ono što osećamo, ili ako jedna osoba koja oseća da nešto nije u redu nema načina da sa tim osećajem nešto uradi, rizikujemo da naša organizacija propadne. Dakle, za mene je upravo to bio taj glavni pokretač koji me je naterao da razmislim o tome kako možemo stvoriti kompaniju u kojoj svako, bilo gde u organizaciji, ko oseća da nešto treba poboljšati, zaista može to i da dela u tom pravcu, pokrećući neku promenu koja je smislena, bez prepreka na tom putu.

Amazon je 2009. kupio Zappos, ali je kompaniji dozvolio veliku autonomiju.