Dizajn proizvoda i dizajn biznisa – sličnosti i razlike

Ukoliko želite da uspešno dizajnirate novo poslovanje, zaboravite na razmišljanje o produkt-dizajnu.

Dizajnirati novu formu biznisa nije isto što i dizajnirati lepo i korisno za kupce. Stoga, pri stvaranju nove poslovne niše, morate izvršiti sledeća četiri „podešavanja“:

Uprkos svim svojim obećanjima kao sigurnom putu ka uspešnim inovacijama, „dizajnersko razmišljanje“ nije uspelo da pomogne organizacijama u dizajniranju održivih novih usluga i preduzeća – to jest, onih koja zarađuju novac.

Kao reakciju, videli smo sve veća konceptualna stremljenja ka onome što se naziva dizajnom biznisa vođenog održivošću. U agencijama je poslovni dizajn kao disciplina doživeo nagli rast, a inovacione laboratorije zapošljavaju „potencijalne lidere (timova) za razvijanje održivosti biznisa“, i na tim su principima zasnovane i neke nove agencije (poput one koju ima Al Cotrill, pisac ovog članka za evropski startap portal Sifted.eu).

Zajednička tema je da se metodologije dizajnerskog razmišljanja zapravo ne skaliraju dobro u rasponu od dizajniranja fizičkih i digitalnih proizvoda do efikasnog dizajniranja održivih novih usluga i preduzeća.

Za održivost je potreban poslovni model – kombinacija predloga, modela realizacije produkta/proizvoda i komercijalnog modela – koji može zaraditi, i to na konkurentnom tržištu. Da biste to uradili, potreban je temeljni pomak u praksi. Kada pređete sa dizajniranja proizvoda za kupca na dizajniranje poslovnog modela koji može pobediti na tržištu (osvojiti jedan njegov deo), ne možete naprosto ponovo primeniti postojeće metode, strukture i kulturu.

Dakle, evo četiri načina kako bi se metode “dizajnerskog razmišljanja” mogle prilagoditi dizajnu u funkciji održivosti.

1. Definisati poslovni model pre dizajniranja usluge

Poslovni model je sistem stvaranja, isporuke i zaposedanja vrednosti. A priroda svakog sistema je da su međusobno povezani i lančano uvezani. Ukratko, ne možete dizajnirati jedan segment bez „efekta protoka“, jer se svaki od segmenata “uliva” i u druge segmente biznisa.

Ipak, prečesto u tradicionalnim metodama dizajna vidimo ’proizvod’ doveden na nivo definicije pre nego što smo razmotrili ostatak poslovnog modela – model usluge, operativni model, model distribucije, i model dobiti.

Kao primer, nedavno smo ušli u inovativni projekat – angažovani smo od strane jedne velike banke specijalizovane za fizička lica i male biznise kako bismo pomogli u postizanju „održivosti“ njihovog dizajna (na tekućem projektu smo zajedno s jednim od najboljih dizajnerskih produkt-studija iz Londona).

Dizajn-agencija se borila sa ključnom odlukom o modelu prihoda – da li će usluga zarađivati od akvizicija poteklim na bankarskim proizvodima, subvencionisanjem putem partnerskog oglašavanja ili samostalnim određivanjem cena (ili njihovom kombinacijom).

Ovo je imalo veliki uticaj na dizajn proizvoda. Ako je trebalo zaraditi novac samostalno formiranim cenama, onda je proizvod trebalo da stvori značajnu vrednost za podsticanje kupovine, što znači da bi trebalo biti bogat karakteristikama i izuzetno relevantan, a trebalo bi i da cilja na relativno usko tržište („tanko i duboko“). Međutim, ako je ovo bio samo kanal za akviziciju bankarskih proizvoda, onda bi mogao biti relativno lagan po karakteristikama, rešiti opštiji problem i ciljati širu publiku („plitku i široku“).

U jednom inovacionom projektu, produkt-dizajn je napredovao osam sedmica pre no što su rešene osnovne odluke o modelu prihoda.

Model prihoda definisao je pravac proizvoda. A ovo grananje dizajna proizvoda trebalo je da se dogodi na samom početku osmišljavanja, s obzirom na to da je sugerisalo fundamentalno različite pravce proizvoda i fokus istraživanja. Ipak, dizajn proizvoda napredovao je osam sedmica, a da se ovo pitanje nije rešilo.

A to nije bio jedini konflikt. Izbori kanala pokreću izbore poslovnog modela. Dizajn-agencija je želela da stvori samostalni brend. Ali, izgradnja održivog akvizicijskog modela verovatno je značila korišćenje bankarskih kanala. Banka ne bi pustila predlog na kanal ukoliko nije brendiran.  Da je, međutim, brendiran od strane banaka, šire tržište bi pomislilo da je usluga namenjena samo bankarskim klijentima, ograničavajući ukupno usvajanje i tržišni potencijal.

Jasno je da neki od dizajnerskih izbora nisu bili izvodljivi zajedno. A izbor ciljnog tržišta, kanali koje bismo mogli da koristimo, odgovarajući model prihoda, dizajn proizvoda i održivost bili su međusobno zavisni. U ovom slučaju, ciljno tržište (a samim tim i izbor proizvoda) bilo je rezultat izbora brenda, što je bio rezultat izbora kanala, što je, pak, bio rezultat troškova akvizicije kupaca i politike banke.

Zbog toga se mora celovito razmišljati o dizajnu poslovnog modela, i shvatiti da su svi njegovi segmenti u osnovi međusobno povezani. Ne postoji način da se dizajnira proizvod ili usluga, a da se u njega ne “umota“ i ostatak poslovnog modela. Umesto toga, morate da diverzifikujete na nivou poslovnog modela, istražite različite puteve i naizgled održive varijante koje su vam na raspolaganju. Zatim ih morate brzo onemogućiti kako bi suzili prostor rešenja pre nego što zaista započnete izgradnju dizajna proizvoda/usluge.

Ali, na kraju, jedina istinska mera „najboljeg dizajna“ biće njegova održivost, to jest, koji i kakav će dizajn  najverovatnije generisati najveći prinos.

2. Dizajnirajte unatrag, počev od održivosti

Razmišljanje o biznis-dizajnu (design thinking) uči nas da krenemo od kupca i da se prvo fokusiramo na poželjnost proizvoda/usluge. Ali, početna ideja – da inovacije treba da počnu od kupca, a ne kroz tabele ili neko tehnološko rešenje – gubi se “negde usput”. Negde na tom putu, to je značilo „poželjnost dizajna, a zatim od njega napravite poslovnu priliku“.

Problem je što je u poslovanju ekonomski faktor, to jest profit, granični uslov – „prepreka“, odnosno, zadatak koja se mora ispuniti. Jednostavno, ako ta vrsta „matematike para“ ne funkcioniše, ond1 ništa ne funkcioniše.

Da bi se nešto dizajniralo kao održivo, metode dizajniranja moraju da, u krajnjem rezultatu, privuku što veću pažnju.

Iako treba da „započnemo“ sa pronalaženjem nečega što kupci žele, te je stoga potražnja za “tim nečim magičnim” velika (odnosno, problema koji treba rešiti i nekom grubo rešenje), pa odatle moramo dizajnirati unatrag – od tačke održivosti. Odnosno, počev od prepreka koje treba prevazići, i uz pretpostavke kako to ostvariti, pitajući se šta je tačno ono što se iz dizajna može „pokupiti“ da bi se to postiglo. Kraće rečeno, pogledati sa drugog kraja, iz sasvim drukčije perspektive.

Obrnuta perspektiva omogućava nam pregled i uvid u pretpostavke koje iznosimo, gde su nepoznanice i koja su ograničenja koja upravljaju smerom našeg biznis-dizajna. Nameću se i pitanja na koja treba odgovoriti: koliko bi to trebalo biti „poželjno“? Kako bi trebalo da izgleda naš model usluge? Koju strukturu troškova možemo da apsorbujemo? Koja je zahtevana cena u okviru koje se projekat i razvoj proizvoda-usluge ostvaruje? Ovo može značiti da je neka usluga možda manje poželjna, a i da je za manji broj ljudi, ukoliko to znači da je struktura troškova bolja ili da je konkurencija manja.

U suštini, ceo proces dizajniranja treba da odluči „šta mora biti suštinski i realno dobro da bi ovo bilo profitabilno“. Baš kao i sve odluke donete u zarad postizanja ovog cilja.

Kraće rečeno: šta je “to nešto magično” u vašem biznisu i vašem proizvodu što bi privuklo kupca i trajno ga zadržalo?

3. Široko adresiranje izvodljivosti

Razmišljanje o biznis-dizajnu, odnosno o najboljem poslovnom konceptu nas uči da nešto treba biti „tehnološki izvodljivo“ da bi bilo uspešno.

Svakako je tehnologija često glavno ograničenje – posebno u korporacijama sa nasleđenim sistemima. Ali, u većini procesa vođenih dizajnom, izvodljivost je mnogo širi koncept od usredsređivanja na ono što je „tehnološko“. Tačka je to kada se zaista nameće pitanje: „možemo li ovo izvesti?“, i „koliko će to koštati?“.

To može značiti bilo šta, od „možemo li pristupiti tim kanalima?“, ili „Možemo li pristupiti tim resursima ili investicijama?“, pa do „hoće li nam kompanijski sporazumi na nivou usluga (ili politike rizika / politike arhitekture / propisa / poslovnog koda i kulture) omogućiti da pokrenemo ovaj novi model usluge?“.

Ako ste ikada radili na inovacijama, prepoznaćete sve ove “planersko-poslovno-kreativne bitke”, i dobro znate da bilo koja može biti smrtna pretnja za konačno postizanje cilja (a to je dobar proizvod ili usluga). Dakle, kada je reč o izvodljivosti, treba šire razmotriti ograničenja sistema u kojem dizajnirate.

U isto vreme, „izvodljivost“ (poput poželjnosti proizvoda/usluge) je često jedan raznovrsni spektar (rešenja). Mnoge stvari su ‘izvodljive’ ako ste spremni da platite za njih. Pomenuti bankarski projekat u kojem smo angažovani imao je poslovnu opravdanost, izglednost potkrepljenu istraživanjima i činjenicama koje su išle u prilog predloženom projektu, kao i plan za preduzimanje narednih koraka na osnovu njegove očekivane komercijalne koristi – oslanjajući se na pretpostavke o modelu usluga koje su prvenstveno digitalne. Ali, tu je bi i jedan, jedini problem: predloženi nivoi usluga u suprotnosti su sa ugovorima banke o nivou usluga. Njihovo „poravnavanje“ i usklađivanje uvećalo je model njihove usluge i poboljšalo projekcije o realnim troškovima, što je, zauzvrat, uvećalo ukupne finansije ove kompanije.

I, da ne bi završili u neprofitabilnom ćorsokaku, treba imati na umu da projektovanje održivosti znači proširivanje fokusa izvodljivosti, uz glavno pitanje „možemo li to učiniti“, i razumevanje finansijskih implikacija ovih potreba i obaveza.

4. Dizajniranje za distribuciju

Ne postoji jedan već dva aspekta poslovnog modela koji se suočavaju sa kupcima: „ponuda“ (ono što prodate, proizvod-usluga) i „distribucija“ (kako stvarate i postižete potražnju za tim). Ovo se približno mapira sa osnovnim pokretačima ekonomije i finansija jednog preduzeća: predviđanje neto dobiti, proisteklo iz celokupnog budućeg odnosa sa kupcem (CLV), uz trošak akvizicije kupaca (CAC), odnosno, njihovo pridobijanje.

Tradicionalne metodologije dizajna ga često tretiraju kao nešto što dođe “naknadno”, kao neku potonju primisao koja može ali i ne mora biti inkorporirana u poslovnu strategiju. Ali, da bismo dizajnirali održivo, upravo dizajn moramo postaviti kao prvu stvar ispred nas koju moramo ostvariti, postavljajući je ujedno i u sam centar.

Kako kaže Peter Thiel: „Loša distribucija – a ne proizvod – jeste glavni uzrok neuspeha.“

Troškovi akvizicije kupca su troškovi pridobijanja kupca za kupovinu proizvoda/usluge. Kao važna ekonomska jedinica, troškovi pribavljanja kupaca često su povezani sa trajno ustanovljene vrednosti potrošača (customer lifetime value, CLV ili CLTV). Pomoću CAC-a, bilo koja kompanija može proceniti koliko troši na sticanje svakog novog kupca. Troškovi pridobijanja kupaca (CAC) često su veća prepreka za bilo koji novi poduhvat. Pristup kupcima u velikoj meri i dovoljna konverzija istih je neverovatno skup poduhvat. Mnogi vodeći venčer ulagači su to isticali, uključujući Pitera Tila (Peter Thiel): „Loša distribucija – a ne proizvod – jeste glavni uzrok neuspeha“, kao i Marc Andreesen: „Mnogi preduzetnici koji stvaraju odlične proizvode jednostavno nemaju dobru strategiju distribucije… (Venčer kompanija) a16z je naivčina po svima onima koji su shvatili prodaju i marketing“.

Treba napomenuti da je CLV mera koja nam pokazuje koliko nam klijent donosi novca kroz vreme koje provede sarađujući sa nama (npr. očekujemo da klijent kod nas kupuje jednom u dva meseca i da jednog klijenta možemo u proseku zadržati 2 godine). Ukoliko nam je zarada od jedne kupovine klijenta $5, onda je CLV = $5 * 6 kupovina godišnje * 2 godine=$60. Ako si tek na početku i nemaš predstavu koliko će ti ostati klijent, možeš uzeti godinu dana kao period za koji ćeš računati Customer Lifetime Value.

CAC je mera koja nam pokazuje koliko nas košta (u novcu) da dovedemo novog klijenta. Ako smo uložili u marketing $100, a privukli dva klijenta koja su kupili proizvod, to znači da nam je CAC = $50. On nam daje do znanja koliko moramo da uložimo u marketing kampanje kako bismo dostigli cilj.

Dok sam vodio strateški tim u jednoj velikoj korporaciji, konsultanti bi nam uvek dolazili sa pričama o pretnji određenih „ometajućih“ startapa u toj industriji. Ali često je to bilo neutemeljeno, bez ikakvih podataka koji bi takav stav podržali, poput predloga ugrubo iscrtanog na nekoj cedulji – što je možda tek nešto više od predloga, a daleko manje od faktom potvrđenog stanja u toj poslovnoj niši – dakle, ničega izuzev veoma okvirnih kalkulacija – kada smo mogli videti da oni nikada neće preživeti svoj CAC (troškove koje vlasnik kompanije ima radi pridobijanja klijenta), i da bi zacelo i zasigurno mogli da popričekaju neki bolji trenutak.

Drugo, kao što ovde objašnjava Brian Balfour, proizvodi moraju biti dizajnirani za kanale, a ne obrnuto. Izbori vaših kanala će obezbediti informacije za dizajn određenog proizvoda/ usluge, a budući da obe stvari suštinski doprinose održivosti, nijedan od njih nije važniji od onog drugog. Uprkos fokusu na izgradnju revolucionarnih proizvoda, mnoga preduzeća su izgrađena na neizdiferenciranom proizvodu – ali sa prednošću (izvrsne) distribucije.

Dobra vest je da, pri dizajniranju modela dobre distribucije, možemo usvojiti vrlo slične metode i pri dizajniranju proizvoda ili usluge: počev od dubokog razumevanja ponašanja kupaca, pa do konstruisanja ciljnih okvira, koncepata, prototipova i validacije različitih modela.

Ali, dokle god se ne snađete u primeni modela dobre distribucije, vaše će planiranje-dizajniranje održivosti (proizvoda/usluge) biti neodređeno i volatilno.

Ukratko:

Pojednostavljivanje složene prakse u ove četiri jednostavne lekcije zapravo ne donosi “poslovnu pravdu”, iako su to primarno bitni pomaci za koje mislimo da su potrebni.

Jednostavno rečeno, metode, strukture, mogućnosti i poslovna kultura pogodni za dizajniranje nečeg lepog i korisnog za korisnika ne prevode se nužno u dizajn samog poslovanja i nastupa kompanije, gde treba da rešavate pitanja ekonomije, međusobne povezanosti delova, kao i šire dinamike konkurencije, ponašanja kupaca i tržišta.

Ukoliko to dobro uradite, potreban je, potom, i temeljni zaokret u praksi, metodologiji i kulturi inovacionih laboratorija i njihovih dizajnerskih agencija i partnera u produkt-dizajn studijima. Dizajn proizvoda / usluga pretvoriti u poslovni dizajn i prilagoditi praksu problemu, odvojeno od nasleđenih poslovnih kultura, metoda i mogućnosti. Ili, kako često kažemo, dizajn za suštinu (isplativog poslovanja).

Al Cotrill, Sifted.com

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.