U Nemačkoj je s Nemcima tokom avgusta teško uraditi bilo šta krupnije i značajnije u biznisu. Jer, Nemci praznike smatraju i zakonski tretiraju kao – prirođeno ljudsko pravo. Katrin Šaer, urednica Handelsblatove spoljne rubrike je istraživala taj nesporno ozbiljan pristup koji Nemci imaju prema periodu godine namenjenom za relaksaciju i „punjenje baterija“.
Glas na drugom kraju telefona je zvučao optužujuće, pozivajući ljutitog menadžera iz odeljenja za ljudske resurse. Da li je otkrivena krađa kancelarijskog posuđa? Da li je neko predugo boravio na pauzi za čaj? Ne, ništa od toga.
“Imate još 10 dana odmora”, prekorno ga je upozorio taj glas. „Znate li da ih sada zaista morate uzeti i iskoristiti jer dogodine nećete moći?”
Glas iz odeljenja ljudskih resursa je tim rečima završio razgovor da bi potom prekinuo vezu – ali, ne pre no što je pružio još jedan dokaz koji ide u prilog opažanju koje službenici koji govore engleski dobro i dugo znaju: Nemci svoje praznike shvataju ozbiljno. Veoma ozbiljno.
Jedan „lokalac“ kaže da će imejlom dobiti jedan dokument u Excel-u za planiranje vikenda i slobodnih dana. To je još jedna priča o prkosnom stavu “nosite se”, s kojim Nemačka doslovce stavlja katanac na svoje poslove svakog avgusta: nemački proizvođač automobila Dajmler je 2014. uveo novu politiku e-pošte koja upravo odražava taj pristup. Pošaljite poslovno e-pismo bilo kom zaposlenom u Dajmleru koji je u tom terminu na odmoru, i poruka bi vam se vratila s odgovorom tipa „Na odmoru sam. Ne mogu da pročitam vašu e-poštu. Vaša e-pošta je izbrisana.”
A onda su se pojavili takozvani “ratovi peškirima”, koji su se razbuktali onda kada su ranom zorom nemački turisti počeli da stavljaju peškire na ležaljke na mediteranskim odmaralištima – vrlo rano – kako bi zauzeli najbolja mesta pored bazena. U štampi i medijima obe zemlje odmah su se pojavile priče o nemačkim i, naravno, britanskim turistima kao o „zaraćenim stranama“ čiji je cilj isti. U tom slučaju – ukoliko se kao ležerni turista zadesite bilo gde u inostranom hotelu koji je u tom trenutku ugostio upravo takvu britansko-nemačku felu turista – vi automatski ispadate budala koja ne shvata vrednost surovo ozbiljne potrage, naime žilave potrage za „mesto pod suncem, na najboljim ležaljkama kraj bazena“.
Moglo bi se reći da je takvo ponašanje “tipično nemačko”, kaže Mikael Til za Bild; Til je psiholog koji se često pojavljuje na lokalnim nemačkim televizijama kako bi komentarisao stanje nacionalne svesti. “Iza ovog (ponašanja) prisutna je želja da sve držimo pod kontrolom. To važi i za praznike.”
Nemački odmori i slobodni dani: osnovno ljudsko pravo
Zašto, onda, Nemci uzimaju svoje praznike tako ozbiljno? Odgovor na to pitanje je kratak, a može se odlično sažeti rečenicom jednog Nemca: „Mi smo Nemci. Mi sve shvatamo ozbiljno.” Ali postoji i jedan malo duži odgovor, koji ima dosta veze sa nacionalnom naravi, kulturom odnosa prema svom radnom mestu i tradiciji.
Pre 20. veka, obično su samo nemački plemići i otmena klasa odlazili na odmor. Do 1903. godine, nemački radnici su imali samo tri slobodna dana godišnje. Ali do 1945, skoro svi su dobijali dve nedelje odmora.
Ovakav razvoj „praznične psihologije“ u nemačkom narodu je imao jake veze sa Vajmarskom republikom, nezvaničnim imenom za Nemačku nakon Prvog svetskog rata, između 1919. i 1933. godine. Početkom tog perioda, novoosnovana Socijaldemokratska partija krenula je u obnovu sistema socijalne zaštite. Do početka 1928. godine, oko tri četvrtine svih zaposlenih u Nemačkoj moglo je da podnese zahtev za dobijanje od osam do 12 dana odmora. Najšarolikije političke grupe – od samih socijalista do „ljubitelja prirode“ – sretno su se i poletno bavile organizovanjem i „instruiranjem“ Nemaca za praznike, a „zarad njihovog dobra“.
Bilo je to doba sistemski organizovanog odmora za obične Nemce; i, kao što će posvedočiti svako ko je od kompajijskog kadrovika dobio u Ekselu neku sličnu listu slobodnih dana, ovaj „kulturološki mamurluk“ traje otad pa sve do danas.
Kako su tridesetih godina prošlog stoleća nacional-socijalisti došli na vlast, tako su uveli novu instituciju pod nazivom “Kraft durch Freude” ili „snaga kroz radost“, među Nemcima poznatiju kao KdF. Nacisti su ograničili prava sindikata i zaposlenih ali su ponudili više odmora, između 12 i 21 dana godišnje. Ovakve „emanacije“ KdF mentaliteta – kao što je ona šarmantno nazvana „Kancelarija za putovanja, planinarenje i praznike“ – bile su zaslužne za organizovanje odmora za milione Nemaca između 1934. i 1939. godine.
Ovo je predstavljalo i nešto više od početka masovnog turizma: Nacisti su smatrali da je slobodno vreme od vitalnog značaja radi efikasnog funkcionisanja nemačke ekonomije, zdravlja nemačkog radnika, a konačno i uspešnosti nemačke ratne mašinerije. Ova ideja – da su praznici neophodni za zdravlje nemačkog biznisa – još uvek postoji i duboko je uvrežena.
„Moji prijatelji koji rade od devet ujutro do pet popodne, na radnim mestima kao što je fabrika Siemens, planiraju čitavu svoju godinu imajući u vidu praznike“, kaže jedan Nemac rođen u Štutgartu. „Ovde se, međutim, ne radi samo o ‘zabavi’. (Nemci) definitivno odlaze na odmor kako bi se osvežili, obodrili i odmorni vratili na posao.“ Berlinski lokalci dodaju i to da „Nemci odlaze na posao radije nego na odmor.“
Neki drugi, poetski malo upečatljiviji aspekti takođe utiču na odnos Nemaca prema praznicima. “Onima sa sličnom naravi poput moje, putovanja predstavljaju neprocenjivu vrednost; odmor vas podstiče, koriguje, upućuje i razvija”, pisao je pisac Gete u svom pismu iz 1797. godine. Odnosno, drukčije rečeno, praznik treba da ima jednu plemenitiju svrhu i cilj: samousavršavanje.
Standardni klišei o ponašanju na nemačkom radnom mestu mogu se primeniti i na nemačke odmore: tačnost, direktnost, jasni ciljevi, naglasak na pravilima i propisima, osećaj kontrole i maksimalno izbegavanje bilo kakve neizvesnosti.
Neki od tih klišea su dokazani i istraživanjima. Prema podacima i brojkama koje ima OECD (OEBS), Nemci u proseku rade manje od radnika većine zemalja; u 2016. godini, nemački fond radnih sati bio je oko 1.363 sati godišnje. Oni, takođe, imaju relativno veliki broj slobodnih dana. Nemački zakon kaže da bi zaposlenici koji rade petodnevnu radnu sedmicu trebalo da dobiju najmanje 20 slobodnih dana godišnje, a mnogi poslodavci nude više. Ako tome dodamo i praznike, broj radnih dana narasta na oko 39 dana godišnje. Ipak, nemačka produktivnost, merena kao BDP po glavi stanovnika podeljena s radnim satima se procenjuje na oko 105,70 dolara. To je oko 4 dolara više nego u Sjedinjenim Državama, gde Amerikanci svake godine imaju preko 400 sati više od Nemaca svake godine, a pritom imaju manje slobodnih dana.
Oni koji kao pečalbari žive i rade u Nemačkoj takođe nailaze na neočekivano i gotovo klinički indikovano razdvajanje privatne i javne sfere kada je u pitanju druženje. U Nemačkoj, ova linija je jasna: intenzivno radite da bi potom potom intenzivno uživali u svom odmoru – ali budite sigurni da su ove dve stvari sasvim odvojene.
Europ Assistance, francuska međunarodna kompanija za putno i zdravstveno osiguranje je 2016. godine od Ipsosa naručilo studiju putničke osiguravajuće mreže. Tom je prilikom ova studija utvrdila da su, u poređenju sa svim ostalim Evropljanima, Nemci bili najžilaviji i najdecidniji u striktnom održavanju linije koja razgraničava rad od relaksacije. Osamdeset odsto ispitanih Nemaca je želelo da tokom korišćenja odmora stoprocentno zaboravi na svoja radna mesta. Ostale zemlje obrađene ovom anketom su imale barem 10 poena manje od Nemaca, pa su u ovoj rigidnosti na relaciji posao-odmor za njima zaostajali čak i Amerikanci; samo 53 odsto njih je svoj profesionalni život isključivalo dok su bili na odmoru.
Amerikanci imaju tendenciju da na svojim radnim mestima provedu puno radnih sati jer je za njih to, na neki način, „pitanje časti“. Neki kažu da se oni „muče na poslu, zarad posla samog“; u drugoj studiji je utvrđeno da samo 31 odsto Amerikanaca potpuno iskoristi sve svoje slobodne dane. Nemci na to mogu gledati drugačije: previše prekovremenog rada je sramota, jer to znači da niste mogli da izvršite dodeljene vam zadatke tokom zadatog osmočasovnog radnog vremena.
Vredi napomenuti i ovo: Nemci – a zapravo većina Evropljana – koriste skoro sve svoje dane odmora propisane zakonskim i kompanijskim uredbama. U ovom veku, oni na svoje slobodno vreme gledaju kao na zakonom obezbeđeno, neopozivo ljudsko pravo.
A nema tog menadžera (ili bilo koji hitan posao 1. avgusta) koji bi im mogao oduzeti ono što im je nemačka država podarila – dovoljno slobodnog vremena.