Kako druga generacija emigranata transformiše pejzaž španskog društva? Priču napisala Juli Hara za englesko izdanje El paisa.
Deca rođena među strancima u Španiji održavaju kulturne veze svojih roditelja i traže reference koje će im pomoći da kreiraju svoj identitet.
Što se mene tiče, ovo (u Španiji) funkcioniše “, kaže Fatima J. (23), koja je rođena u Almeriji od oca Marokanca i majke Španjolke. “Ako treba da komentarišem nešto (u vezi nas doseljenika u Španiju), onda bi to bilo pozitivno. Istina je da kada ste mali, onda vas zadesi puno stvari, a takođe ima puno stvari za koje niste sigurni u novoj sredini (kao što je za nas Španija). Jer, pristup podizanju dece se može toliko razlikovati: postoje stvari uvrežene u kulturi svakog naroda koje drugi narodi odista ne mogu razumeti.”
Deca rođena u Španiji od strane imigrantskih roditelja nisu morala da prolaze kroz tipična iskušenja i stradanja migranata, mada moraju da žive u prostoru između dve kulture. Ona pripadaju novoj generaciji Španaca odgajanoj na Iberijskom poluostrvu, a čiji roditelji potiču mahom iz zemalja sa juga (uglavnom Afrike).
Prema izveštaju o rastu imigracije u Španiji, španski useljenici i njihova deca često su bilingvalni (dvojezični), dok im njihov mešoviti identitet omogućava da uživaju u kulturnim vezama svojih roditelja, istovremeno nastojeći da se pozicioniraju u španskom društvu: ovo su Podaci o integraciji dece imigranata, objavljenim 2014 godine od strane fondacije La Caixa.
U Španiji, 20% rođenih beba potiče od (barem jednog) stranog roditelja
Fátima J., koja je diplomirala na odseku kriminologije Univerziteta Pablo de Olavide u Sevilji objašnjava da je odrastala na dva veoma različita načina razmišljanja, što joj je pomoglo da bude tolerantnija. Fátima gaji dva pristupa životu, i kaže da su je posete Maroku tokom praznika naučile da poštuje vrednost gostoprimstva naroda iz kojeg potiče i njen otac. “Uvek ste dobrodošli u nečiju kuću”, kaže ona. “U Španiji je ovo čudno jer morate biti pozvani od strane rodbine kako biste kod njih obedovali. Međutim, u Maroku su vam vrata otvorena u bilo koje doba dana.”
U prošlosti (2005. godine), nije bilo sasvim jasno da li će imigracija u Španiji nastaviti da raste ili će se taj trend promeniti. U zemlji je registrovano četiri miliona stranaca, što je 10% od 46,7 miliona stanovnika Španije, a podaci iz Nacionalnog zavoda za statistiku (INE) pokazuju da je nova generacija Španaca najbrojnija do sada.
Studija koju je „Verne“ sproveo o rođenjima, nacionalnosti i populaciji otkriva da je 20% od skoro pet miliona rođenih u poslednjoj deceniji – )dakle gotovo milion novorođenih, što je 1.150.629 građana – poticalo od najmanje jednog stranog roditelja, prema podacima INE-a od 2007. do 2017. godine.
“Mislim da se još više osećam Špancem jer sam u ovoj zemlji odrastao, premda se isto tako identifikujem i sa japanskim vrednostima” (Kinue Tsubata, Španac čiji je otac poreklom iz Japana)
Podaci prikupljeni između 2006. i 2016. godine ukazuju na to da su roditelji imigranata koji su stigli u Španiju tokom poslednje decenije pretežno marokanskog porekla (njih oko 26%), uz Rumune (12%), Ekvadorce (6%) i Kineze (4%). Njihova deca jesu ta koja danas transformišu pejzaž španskog društva.
Iker E., student elektronike, takođe živi i proživljava dve različite kulture koje dele jedan jezik. Zahvaljujući naporima svojih roditelja, on takođe gaji snažnu vezu sa Ekvadorom, uprkos činjenici da su ga njegovi roditelji napustili još tokom devedesetih. “Oni (Ekvadorci) su vrlo orijentisani na porodicu”, kaže on. “Svi oni veoma mnogo pomažu kod kuće i to se vidi.”
Rođen 2000. godine, Iker voli ekvadorsku kuhinju iako kaže da su sastojci za te srednjeameričke recepte skupi u Španiji, tako da ih često nemaju. „Međutim, ja isto tako jedem i uživam u španskoj tortiliji, paelji i kokidu [cocido, kuvani obrok na bazi leblebija) koje tako mnogo volim”, kaže on. “Stvarno smo srećni što u kući kuvamo različita jela koja potiču iz različitih kultura.”
Longitudinalna studija o drugoj generaciji (koju je izradila La Caica), koja je trajala tokom perioda od 10 godina, i uz 7.000 obavljenih intervjua, sugeriše da su identiteti dece imigranata fluidni, da laviraju, i da se menjaju tokom vremena i shodno kontekstu u kojem se nalaze, posebno tokom adolescencije.
“Deca imigranata biraju vrednosti iz svake kulture koja vredi sačuvati”, kaže Natali Hadž Handrim (Nathalie Hadj Handrim), koja je na univerzitetu u Barseloni doktorirala na predmetu španske i latinoameričkih civilizacija.
Mónika Sosa (28), rođena je u Havani na Kubi. Sada ima dvojno državljanstvo i ponosna je na svoje kulturno nasleđe. “Moji baba i deda bili su Španci koji su emigrirali na Kubu”, kaže ona. “Tamo su pustili svoje nove korene, i tamo se rodila moja majka”.
Mónika, koja na Sorboni u Parizu trenutno radi na svom masteru na predmetu Primenjenog francuskog jezika, dodaje da su ona i njeni roditelji došli u Španiju i nastanili se u Mazarrónu, u Mursiji, kada joj je bilo četiri godine. Iza zatvorenih vrata, porodica je i dalje veoma „kubanska“. “Nikada nisam imao osećaj da sam neko koji je emigrirao”, kaže ona. “Istovremeno osećam da sam sa Kube; Odrastala sam slušajući salsu, Huana Gabrijela, Marka Entonija, i priče mog oca koji je stalno pričao o komunističkoj diktaturi. Imam dvostruko nasleđe.” Njeni omiljeni kubanski pisac je, kako kaže, Leonardo Padura.
Rođeni u Španiji, ali ne i sa španskim državljanstvom
Nisu sva deca stranaca rođena u Španiji dobila špansko državljanstvo. To zavisi od pravnog statusa njihovih roditelja. Ukoliko nijedan roditelj ne poseduje špansko državljanstvo, u tom slučaju njihova deca uzimaju državljanstvo svojih roditelja – osim ukoliko nisu apatridi.
U pravnom smislu, ovo je poznato kao pravo na državljanstvo po krvi, nasuprot pravu na državljanstvo prema mestu rođenja. Prema španskom zakkonu o građanskim pravima, da bi se deca priznala kao Španci na papiru, bilo koji od njihovih roditelja mora da ima špansko državljanstvo – ili njihovo dete mora da barem godinu dana boravi u Španiji.
Između 2013. i 2017. je 108.074 imigrantske dece dobilo špansko državljanstvo
Fátima A., rođena u Madridu od roditelja poreklom iz Maroka, prekinula je s nasleđem svojih roditelja kada je odrasla. Pre podnošenja zahteva za svoju ličnu kartu, njeni roditelji su morali da čekaju 10 godina do konačnog, zakonskog odobrenja njihovog boravka u Španiji. Ovaj 10-godišnji uslov boravka važi za sve strance, osim za Latinoamerikance i izbeglice koji u ovoj zemlji zvanično moraju da provedu samo dve godine. U 2013. godini, nakon što je uspela da „preskoči“ brojne birokratske prepreke, čitava Fatimina porodica je i zvanično proizvedena u Špance, došavši napokon u posed ličnih dokumenata ove zemlje.
“Moji roditelji su želeli da dobijem špansko državljanstvo kako se ne bih razlikovala [od Španaca], da bih imala jednak tretman kao i oni”, kaže Fatima (20), koja nosi tradicionalnu marokansku maramu. “Posle toga, shvatate da, iako na papiru imate špansko državljanstvo, i dalje se smatrate drugačijim na nacionalnoj osnovi.”
Adrian N. (18), koji je rođen u Madridu, kaže da nema veze sa Ekvatorijalnom Gvinejom odakle potiči roditelji njegovih roditelja. Njegov otac je rođen u Španiji. Asrian studira za inžinjera elektronike i igra fudbal za Rajo Valjekano, aktivan je na Jutjub kanalima poput The Grefg i Pro Gadget.
Prema riječima alžirskog sociologa Abdelmaleka Sajeda, koji je devedesetih proučavao decu imigranata u Francuskoj, administrativna i društvena stvarnost čine da se ova deca uvek nalaze na sredokraći između dva sveta.
“S jedne strane, postoji administracija – papirološka realnost koja određuje nacionalnost […], dok, sa druge strane, postoji društveni kontekst koji čini da ova deca žive između dve države, dve nacionalnosti i dva društva – izvan jasnih pravnih dimenzija […] tako da postaju proizvod ali i žrtve iste priče”, piše Sajed u svom radu „Dvostruka prisutnost“ (The Double Absence). To je priča koja opisuje emigantski put od njihovih snova do njihovih patnji.
Pogled na podatke INE-a u periodu od 2013. do 2017. godine pokazuje da je bilo 108.074 imigrantske dece koja su u tom periodu stekla špansko državljanstvo, od kojih je njih 46.700 prethodno imalo Marokansko državljanstvo, 8.556 su bili Ekvadorci, 5.818 Bolivijci i 4.318 Nigerijaca.
Roza Aparisio iz istraživačkog instituta José Ortega i Gasset i koautor Longitudinalne studije o drugoj generaciji imigranata, ukazuje na nedavni skok među marokanskim useljenicima koji postaju državljani Španije, nakon što u Španiji provedu 10 godina neprekidnog boravka.
To je zato što je, prema podacima INE, marokanska imigracija, dolaskom 70.000 migranata, dostigla istu tačku na kojoj je bila i pre 10 godina. Prošle godine je iz Maroka u Španiju stiglo 39.000 migranata, sličan broju onih koji su iz te zemlje ušli 2009. godine.
Četiri miliona ljudi, ili oko 10% španskog stanovništva, trenutno su registrovani kao strani državljani, od kojij su većina ili Marokanci ili Rumuni. prema izveštaju Ministarstva za zapošljavanje i socijalna pitanja, ovaj procenat je u 2001. iznosio 3,85%.
Kovanje identiteta kroz umetnost
Kinue Cubata (Kinue Tsubata) je rođena 1995. godine u Španiji, i danas održava bliske veze sa svojim japanskim poreklom i korenima. Iako njena majka potiče iz Alikantea, oba roditelja – njen je otac iz Nagaoke u Japanu – imaju u sebi japanske krvi a i usađene japanske vrednosti, kao što su tačnost, upornost i polaganje pažnje na detalje.
“Mislim da se definitivno više osećam Španjolkom jer sam odrasla u Španiji, ali se takođe prepoznajem i u japanskim vrednostima”, objašnjava Kinue, koja trenutno radi u Londonu na svojoj magistraturi iz japansko-internacionalne administracije u Školi orijentalne i afričke studije. “Imam jake veze sa japanskom kulturom i gledam serije i filmove na japanskom jeziku, tako da neću zaboraviti (japanski) jezik.”Ona kaže da su joj omiljeni japanski animirani filmovi kao što je „Haulov pokretni zamak“ i „Odlučni“, oba nastala u čuvenom japanskom studiju Ghibli.
Otkad je bila mala, bila je primorana da pronađe svoje kulturne odrednice jer su svi na španskoj televiziji i u crtanim filmovima bili – belci. “Bila sam privučena filmovima poput Mulana, a kao mala sam imala japansku Barbiku koja je nosila kimono”, kaže ona. Cubata sada pokušava da što intenzivnije učestvuje u kulturnim događajima koje u Španiji priređuje japanska zajednica.
“Deca imigranata biraju za sebe vrednosti svake kulture iz koje potiču” (Natali Hadž Handrim, doktorka hispanologije i španskog jezika)
Prema rečima majki dece afričkog porekla, kao što su to Sara Plaza i Kenija Ramos, deci druge generacije useljenika potrebne su odrednice koje bi im pomogle u građenju sopstvenog identiteta, “kako u medijima tako i u okviru institucija”, kaže Sara, majka dvogodišnjeg deteta čiji je otac Senegalac.
“Sve do čega nastoje da dopru (u španskom društvu) sadrži kulturno nasleđe isključivo belih ljudi, a posebno tipične su plavuše sa plavim očima”, kaže Kenija, koja ima sedmogodišnju ćerku.
U cilju izgrađivanja identiteta svoje dece, obe žene pokušavaju da pronađu relevantne kulturne reference u hrani, pričama i igračkama. “Teško je jer u našem okruženju ne postoje informacije”, kaže Kenija; ona ističe da na engleskom postoji daleko više knjiga nego na španskom jeziku, knjige kao što su „Mali Lideri: hrabre žene u crnačkoj istoriji“, ili pak „Kirikú i čarobnjaci“.
Pozorišna trupa „Projekat granice“ (Cross Border Project), koji je začet u Njujorku i koja je od tada pustio korene i u Španiji, radi na komadu „Fiesta, fiesta, fiesta“, koji govori o sedam tinejdžera rođenih u Španiji čiji su roditelji useljenici.
Predstava pokriva teme poput nošenja marama, sukoba među kulturama između roditelja i njihove dece, kao i snovima i strahovima tinejdžera. “Ono što se dešava u učionici na pozorišnim daskama je zapravo ono što se dešava u Španiji”, kaže dramatičarka Lusija Miranda, koja je svoj komad zasnovala na svojim, autentičnim razgovorima i intervjuima sa imigrantima i njihovom decom.
“Pitanje identiteta je veoma važno i sa njim se suočava ne samo Španija već i čitava Evropa, a to nije ono što promovišu nacionalisti. Mislim da se ovo pitanje u javnim debatama skoro i ne pominje. Ljudi koji su mi veoma bliski i dalje govore o Španiji na način koji je potpuno zastareo. Španija više nije bela i katolička. Ona je danas veoma raznolika.”