Često se kaže da doživljavamo informacionu/informatičku revoluciju. Ali šta to znači, i gde nas ta revolucija vodi?
Informacione revolucije nisu nešto novo. Te 1439. godine, štamparija Johana Gutenberga pokrenula je eru masovne komunikacije. Naša trenutna revolucija, koja je započela u Silicijumskoj dolini 1960-ih, vezana je za Murov zakon: broj tranzistora na računarskom čipu udvostručuje se svakih nekoliko godina.
Do početka dvadeset prvog veka, računarska snaga koštala je jednu hiljaditinku (tj jedan promil) u odnosu na svoju cenu s početka sedamdesetih. Sada Internet povezuje gotovo sve. Sredinom 1993. godine je na svetu bilo tek oko 130 veb-stranica; do 2000. godine taj broj je premašio 15 miliona. Danas je preko 3,5 milijardi ljudi na mreži; stručnjaci procenjuju da će do 2020. godine “Internet stvari” povezati 20 milijardi uređaja. Naša informativna revolucija je još uvek u povoju.
Ključna karakteristika aktuelne revolucije nije brzina komunikacije; trenutna komunikacija putem telegrafa datira iz sredine devetnaestog veka. Ključna promena je ogromno smanjenje troškova prenosa i čuvanja informacija. Da je cena automobila opala tako brzo kao cena računarske snage, danas bi mogli kupiti auto po istoj ceni kao jeftin ručak. Kada cena tehnologije tako brzo opada, ona postaje široko dostupna i prepreke za njeno korišćenje vrtoglavo opadaju. Za sve praktične svrhe, količina informacija koje se mogu preneti širom sveta je praktično beskonačna.
Troškovi skladištenja podataka takođe su dramatično opali, omogućavajući našu sadašnju eru velikih baza podataka. Informacije koje su nekada popunjavale skladište sada staju u džep košulje.
Sredinom dvadesetog veka ljudi su se plašili da će računari i komunikacije koje čine danas aktuelnu informacionu revoluciju dovesti do vrste centralizovane kontrole prikazane u istorijskom romanu Džordža Orvela „1984“. Veliki brat bi nas pratio iz centralnog računara, čineći individualnu autonomiju besmislenom.
Umesto toga, pošto su troškovi računarske snage opali i računari su se smanjili na veličinu pametnih telefona, satova i drugih prenosnih uređaja, njihovi decentralizovani aspekti uklapali su se sa onom centralizacijom, omogućavajući komunikaciju peer-to-peer i mobilizaciju novih grupa. Ipak – što je ironično, – ovaj tehnološki trend ima i decentralizovani nadzor: milijarde ljudi danas dobrovoljno nosi uređaj za praćenje koji stalno krši njihovu privatnost dok traga za baznim stanicama. Stavili smo „Velikog brata“ u naše džepove.
Isto tako, sveprisutni društveni mediji generišu nove transnacionalne grupe, ali i stvaraju prilike za manipulaciju od strane vlada i drugih. Facebook povezuje više od dve milijarde ljudi i, kako je pokazalo rusko mešanje u američke predsedničke izbore tokom 2016. godine, ove veze i grupe mogu biti iskorišćene u političke svrhe. Evropa je pokušala da uspostavi pravila za zaštitu privatnosti sa svojom novom Opštom Uredbom o zaštiti podataka (GDPR), ali njen uspeh je i dalje neizvestan. U međuvremenu, Kina kombinuje nadzor sa „reputacionih kredita“ (social credit rankings), koji će imati uticaja na društvene ishode pojedinaca.
Informacije pružaju snagu, a sve veći broj ljudi ima pristup sve većem broju informacija, i to više nego ikada ranije – bilo da te podatke koristi u dobre ili loše svrhe. Ovu moć mogu koristiti ne samo vlade, već i nedržavni akteri: od velikih korporacija i neprofitnih organizacija do kriminalaca, terorista i neformalnih ad hoc grupa.
Ovo ne znači kraj nacionalne države. Vlade ostaju najsnažniji akteri na globalnoj sceni; ali ta scena je postala daleko dinamičnija i popunjenija, dok se mnogi među novim igračima mogu efikasno takmičiti u oblasti meke moći. Moćna mornarica je važna za kontrolu morskih puteva; ali, ta moć ne pruža mnogo pomoći na Internetu. U Evropi devetnaestog veka, znak velike moći bilo je pokazivanje da se može pobediti u ratu, ali, kako je istakao američki analitičar John Arkuilla, u današnjem globalnom informacionom dobu, pobeda često ne zavisi od toga čija vojska dobija, već čija priča pobeđuje.
Javna diplomatija i moć da se privuče i ubedi publika postaju sve važniji, ali javna diplomatija se menja. Davno su prošli dani kada su predstavnici stranih država organizovali filmske projekcije da bi izolovanoj publici prikazivali filmove po svom izboru, ili kada su ljudi iza Gvozdene zavese na kratkim talasima čuljili uši da čuju BBC. Tehnološki napredak doveo je do eksplozije informacija, a to je proizvelo “paradoks obilja”: obilje informacija koje vodi ka oskudici pažnje.
Kada su ljudi preplavljeni količinom informacija koje ih okružuju, teško im je da odluče na šta da se fokusiraju. Pažnja, a ne informacije, postaje oskudan izvor. Meka moć postaje još važniji izvor moći nego u prošlosti, ali isto tako i tvrda moć ima važnost u tom informativnom ratu. I pošto reputacija postaje sve važnija, političke borbe oko stvaranja i uništavanja kredibiliteta se umnožavaju. Informacije za koje se ispostavlja da su propaganda ne samo da mogu izazivati prezrenje, već se takođe mogu pokazati kontraproduktivnim ako ugrožavaju reputaciju zemlje odnosno njen kredibilitet.
Tokom rata u Iraku, na primer, postupanje prema zatvorenicima u zalivu Abu Ghraib i Guantanamo na način nespojiv sa američkim deklarisanim vrednostima doveli su do toga da se američko ponašanje smatra licemernim i takav utisak nije se mogao popraviti emitovanjem slika muslimana koji dobro žive u Americi. Slično tome, tvitovi predsednika Donalda Trampa koji su se pokazali lažnim, ugrozili su američki kredibilitet, smanjivši meku moć Sjedinjenih Država.
Efikasnost javne diplomatije ocenjuje se brojem promenjenih mišljenja (merenih intervjuima ili anketama), a ne potrošenim dolarima. Interesantno je napomenuti da ankete i Portlandski indeks meke moći 30 (the Portland index of the Soft Power 30) pokazuju pad američke meke moći od početka Trampove administracije. Tvitovi mogu pomoći u postavljanju globalne agende, ali oni ne proizvode meku moć ako nisu verodostojni.
Aktuelni brzi napredak tehnologije veštačke inteligencije ili mašinskog učenja ubrzava sve ove procese. Sve je teže otkriti koje poruke šalju čet roboti (chat robot). Ali, ostaje da se vidi da li kredibilitet i ubedljiv narativ mogu biti potpuno automatizovani.