Kako severnoamerički lider i severnokorejski vođa mogu upropastiti svetsku privredu bez oružanog sukoba
Tenzije će verovatno izazvati američki trgovinski rat sa Pekingom, i to daleko pre nego što bi Amerikanci nagrnuli sa pešadijom na Pjongjang. Kineski dužnički balona bi mogao pući, prouzrokujući dramatične posledice po svet.
Obilje je datuma koji se ovih dana mogu obeležiti, ili se na njih prisetiti: Prošle nedelje je obeležena decenija od početka najveće finansijske krize još od Velike depresije, što se američkom predsedniku Donaldu Trampu učinilo kao pogodan trenutak da Severnoj Koreji pripreti totalnim uništenjem.
Jedan od njegovih retkih dostignuća koja mu se mogu pripisati tokom prvih šest meseci predsedničkog mandata je to da deonice na Volstritu stabilno rastu još od njegove izborne pobede oktobra prošle godine. Pretnja severnokorejskom predsedniku Kim Džong Unu “vatrom i besom” koji će mu se sručiti na glavu – i neizbežne salve uvreda kojima je Kim odgovorio američkom predsedniku – dala je svetskim tržištima mogućnost da u momentu zatišja i „tajm-autu“ porazmisle o situaciji. Ali – ne puno više od toga.
Uzevši sve stvari u obzir, finansijska tržišta su počela da prate „šou“ koji su izvodili Kim i Tramp. Naravno, došlo je do rasprodaje akcija i već uobičajenog izmeštanja kapitala ka sigurnim “kriznim utočištima” kao što su zlato i švajcarski franak – oprobani recept u vreme bilo kakvog povećanja globalne finansijske napetosti. Ali, nema tog događaja koji bi se makar i primakao onoj panici koja je zavladala pre tačno jedne decenije, kada su se tržišta iznenada zamrzla a banke odbijale da pozajmljuju jedne drugima.
Ovo je bio deo donedavnog obrasca. Tržišta su postala opuštena u pogledu geopolitičkog rizika i to sa dobrim razlogom. Volstrit je počeo da raste od trenutka kada je Irak bio napadnut 2003. godine. Za razliku od tog trenutka, njujorška berza jedva da je i odreagovala u momentu aneksije Krima, 2014. godine.
Pretpostavka koja je u osnovi prećutnog odgovora je da neće biti rata između SAD-a i Severne Koreje, nuklearnog ili bilo kakvog konvencionalnog, i da je pametna investiciona igra kupovati akcije dok su u padu, a samim tim i jeftinije.
Tržišta su delimično u pravu. I dalje izgleda kao malo verovatno da će Tramp odobriti preventivne udare. Kim to zna, zbog čega bi bio dovoljno nesmotren da poveća svoj ulog i pre otvaranja karata u političkom pokeru – tako što će prvo namestiti neke projektile ka moru i vodama Guama.
Međutim, finansijska tržišta – i šira globalna ekonomija – mogli bi i dalje da se preokrenu naglavačke i potonu, u ponavljanju onoga što se dogodilo pre 10 godina – i to bez pucnjave i projektila. Tokom protekle decenije, tržišta su odbacivala geopolitičke rizike, mada su se pokazala mnogo ranjivijima prema ekonomskom i finansijskom riziku. U tom pogledu, ima puno razloga za zabrinutost.
Za početak, svet se nikada nije zaista oporavio od poslednje krize. Stopa rasta je od 2008. do danas bila postojano slaba, a bila je moguća samo zato što su godinama niske kamatne stope i kvantitativno popuštanje ohrabrivali potrošače i preduzeća da raščišćavaju velike količine duga. Kao što ekonomista Stiv Kin (Steve Keen) napominje u svojoj novoj knjizi „Možemo li izbeći još jednu finansijsku krizu“ (Can we avoid another financial crisis, izdavač Polity), mnoge zemlje postaju ono što on naziva „zavisnicima od dugova“ (debt junkies).
“Takve zemlje suočavaju se sa dilemom narkomana, praveći izbor između” hladne ćurke“ sada, “ili kasnijeg nastavka zaduživanja, povećavajući svoj dug dodatnim zaduživanjem kroz nove kreditne linije, da bi kasnije doživeli još veći krah.”
Kin kaže da zemlje koje vode računa odlikuju dve karakteristike: već imaju visok nivo ličnog duga, a i znatno su se oslanjali na kredit kao izvor potražnje tokom proteklih pet godina. Australija, Kanada, Južna Koreja, Švedska i Norveška su na njegovoj listi kandidata za buduće dužničke zombije (debt zombies). Ali, takođe, i – Kina.
Tokom 25 godina koji su svet doveli u finansijsku krizu, Kina je razvila izuzetno uspešan model rasta. Bilo je masovnog egzodusa ljudi, koji su iz ruralnih oblasti prebacivani u gradove kako bi radili u novoizgrađenim fabrikama, koje su – zahvaljujući malim platama i jeftinoj, takoreći potcenjenoj valuti – uspeli da zapad poplave svojim jeftinim izvozom.
Ovaj se model, međutim, oslanjao na potrošače u zapadnim zemljama – poput Sjedinjenih Država – uzimajući više duga kako bi kupovali ovaj kineski izvoz. Kada je finansijska kriza pre deset godina završila dubokom recesijom, potražnja za kineskom robom iznenada je presušila.
Uz rizik da će zatvaranja fabrika i masovna nezaposlenost dovesti do političkih nemira, kineska vlada zamenila je prskanje zapadnog kreditnog balona sopstvenim kreditnim balonom. Naložili su bankama da se slobodno uzajmljuju kod trgovaca nekretninama, podržavajuči ovaj potez masovnim sprovođenjem programa izgradnje javne infrastrukture. Banke raspolažu sa 35 biliona (am.triliona) dolara sredstava na bilansu stanja – što je četvrti porast od 2008. godine. Privatni dug Kine kao deo godišnje privredne proizvodnje (BDP), povećao se sa 120% na 210% u istom periodu.
Lekcija iz 2007. godine jeste da bi svi baloni, na kraju, ipak pucali. Alen Grinspen (Alan Greenspan) rešio je problem pucanja dotkom balona stvaranjem još većeg balona na američkom tržištu stanova, a kineske vlasti su, zapravo, takođe učinile nešto slično.
I zaista, struktura kineskog finansijskog sistema, sa svojim velikim bankarskim sistemom u senci i posebnim investicionim vozilima koja uzimaju imovinu van bilansa tj završnog računa, izgleda jezivo nalik finansijskim sistemima u SAD i Britaniji u godinama pre krize.
Kada se jednom kineska Ponzijeva šema bude urušila – kao što je neminovno – prenos finansijske “zaraze” na ostatak globalnog finansijskog sistema biće ograničena činjenicom da su banke u velikoj meri u državnoj svojini, dokle god je kontrola kapitala još uvek prisutna. Peking će učiniti ono što je Zapad učinio 2008. kada je spasao banke od opasnosti kraha. Čak i tako, ekonomski šok bi za ostatak sveta bio ogroman. Od 2008. godine, kineska ekspanzija zasnovana na kreditima predstavlja više od polovine globalnog rasta.
Jedan očigledan okidač za predupređivanje kineskog kreditnog balona bile bi, eventualno, američke trgovinske sankcije. Još dok je bio kandidat za Belu kuću, Tramp se obavezao da će povesti izuzetno tešku igru s Pekingom, preteći tarifama do 40% na kinesku uvoznu robu u SAD.
Kasnije je on ublažio takvu retoriku, u nadi da će kineski predsednik Si Đinping izvršiti pritisak na Kima i tako stopirati nuklearni program Severne Koreje. Odluka Kine da podrži oštrije ekonomske sankcije UN-a protiv Pjongjanga nagoveštaj je postojanja njegove određene zasluge u ovom pristupu severnokorejskom problemu.
Ali, Peking je pre neki dan insistirao da će se držati po strani u slučaju rata između Sjedinjenih Država i Severne Koreje, što pokazuje postojanje ograničenja koliko je daleko Kina spremna da ide – a to već ne može da bude dovoljno daleko za Trampa.
Ako postane jasno da Kina ne može da ugrozi niti ukroti Kima, Sjedinjene Države imaju na raspolaganju niz ekonomskih instrumenata i mera. Jasno je stavljeno do znanja da će ublažiti tarife na jeftini kineski čelik i aluminijum, a kazniti pirateriju i krađu intelektualne svojine i patenata. Sjedinjene Države bi, takođe, mogle da Kinu označe kao valutnog manipulanta, nešto što je Tramp isključio tokom svoje faze „sinergije“ koju je imao sa kineskim predsednikom Sijem kada su se u aprilu sastali na Floridi. Ovakav potez bi otvorio put za daljnje sankcije i neizbežnu odmazdu od strane Kine.
Sve donedavno je bilo teško videti odakle to naredna finansijska kriza dolazi. Sada je, očigledno, jasno. Tramp je pričao o napadu Severne Koreje, ali odlučuje da neko mora da plati za njegov pad. Kina je, očigledno, kandidat, pokazavši mu nedovoljnu podršku. Izrečene su ekonomske sankcije, izbija trgovinski rat i krupan kreditni balon u Kini konačno prska. Finansijska tržišta tek treba osveste ovu mogućnost. Verovatno je već odavno nastupio trenutak da takvo šta učine.