Saltsjöbaden, šarmantni primorski grad na periferiji Stokholma, ima ikonično mesto u švedskoj ekonomskoj istoriji. “Saltsjobadenski sporazum”, potpisan između sindikata i poslodavaca 1938. godine, uspostavio je konsenzusni sistem radnih odnosa koji ostaje stub švedskog ekonomskog modela. Danas je grad poznat iz drugog razloga. To je jedno od najbogatijih predgrađa Stokholma i postavka za “Sunny Side”, popularnu televizijsku komediju koja se podsmeva novopečenim bogatašima ove zemlje. U emisiji, japiji nastanjeni u Saltsjobadenu žele da se izbore da za svoje bebe pridobiju najbolje jaslice. Loše ponašanje deteta kažnjava se njegovim proterivanjem u Fisksatru (Fisksätra), siromašnu enklavu udaljenu tek nekoliko stanica šinskim transportom; to je mesto gde imigranti iz 100 zemalja obitavaju u stambenim blokovima koji su u stanju raspada.
Ova zemlja s najvećom jednakošću građana na svetu je sve manje takva. Švedski koeficijent Džini (Gini) za raspoloživi dohodak sada iznosi 0.24, i dalje je mnogo niži od proseka bogatog sveta od 0.31, ali je oko 25% viši u odnosu na prethodne generacije. Taj rast prouzrokuje znatnu uznemirenost u naciji čija je slika o sebi istinski egalitarna. Jedna levičarska grupa je početkom 2012. izazvala medijski metež organizovanjem autobuske turneje “klasni safari”, posetama Saltsjobadenu i Fisksatri. Lideri opozicije insistiraju na stavu da vladajuća desničarska partija pretvara Švedsku u neku novu verziju Amerike.
Anders Borg, švedski ministar finansija od 2006-2014, žestoko se suprotstavlja ovakvom stavu levičarskih oponenata. Prema njegovim rečima, Švedska je od stagnirajućeg društva zasnovanog na benefitima prerastao u živu modernu ekonomiju sa izuzetno malim porastom nejednakosti. Njegovo mu iskustvo, kako sam kaže, pokazuje da dinamičnost i egalitarizam ne moraju biti u sukobu.
Činjenice se slažu i potvrđuju njegov stav. Zahvaljujući deregulaciji (odnosno sve manjem uplivu države u slobodno tržište), budžetskoj disciplini i široko zahvatajućem „remontu“ države blagostanja, švedska ekonomija je uspela da se transformiše tokom dve decenije od početka švedske bankarske krize. Novi švedski model se sasvim razlikuje od levičarskog stereotipa.
Kapitalizam u Švedskoj nije inherentno mnogo egalitarniji nego u drugim zemljama. Pre nego što vlada počne, državni Gini koeficijent za radno sposobno stanovništvo iznosi 0.37, što je blizu proseka OECD-a i više od Švajcarskog koeficijenta. Dispariteti zarada su uži nego u anglosaksonskim zemljama zahvaljujući centralizovanom pregovaranju između sindikata i poslodavaca, koji određuju minimalne plate u različitim sektorima. Najbolje zarade švedskih izvršnih direktora nisu porasle ni približno toliko dramatično kao u Americi (gde top menadžeri imaju više od CEO, i gde menadžer za jedan mesec može u bonusima imati i 800 puta veći novac od prosečne plate zaposlenih u kompaniji). Švedska se, međutim, u nekim drugim aspektima nalazila na čelu brojnih društvenih promena koje su podstakle nejednakost u drugim zemljama, kao što je opadanje bračnih zajednica.
Glavni izvor egalitarizma u Švedskoj (i drugde u Skandinaviji) je preraspodela od strane države. Pod starim modelom socijalne zaštite, građani su plaćali visoke poreske stope a zauzvrat dobijali brojne socijalne usluge i velike transfere. Novi model, u širem smislu, zadržava većinu usluga, ali je smanjio poreze i transfere.
Zahvaljujući deregulaciji, budžetskoj disciplini i širokom remontu države blagostanja, ekonomija Švedske transformisana je tokom dve decenije od početka njihove bankarske krize.
Početkom devedesetih godina, Švedska je uvela sistem “poreza na dvostruki dohodak”, koji je kombinovao ravnopravni porez na kapital sa višim progresivnim porezom na dohodak) kraće i prostije rečeno. što je dohodak veći, veći je i porez). Novije reforme su išle dalje. Porez na nasleđe je eliminisan u 2005. godini, porez na bogatstvo u 2007. godini a porezi na stambenu imovinu u 2008. godini. Delom zahvaljujući i ovim poreskim promenama, dohodak od kapitala je porastao, posebno na vrhu švedske skale prihoda. To nije uvek dopinosilo poboljšanju švedske efikasnosti. Švedski poreski kod, tj. poreska regulativa, recimo, sada favorizuje stambenu imovinu radi produktivnijeg ulaganja.
Nedavno, i još osetnije, Švedska je smanjila poreze na radnu snagu, posebno za nisko kvalifikovane. Najveća promena predstavlja zaračunati porez na zarade, koji nudi snažne podsticaje za rad niže kvalifikovanih stručnjaka. Druge inovacije, kao što je kredit za angažovanje pomoći u domaćinstvu, osmišljene su da podstaknu tražnju za radnicima sa niskim platama. Za razliku od toga, članarine za članstvo u Uniji tj. sindikatu više ne ispunjavaju uslove za poreske olakšice. Beneficije su reformisane istovremeno sa porezima. Sva izdavanja države, od pomoći nezaposlenima do naknada za invalidnost, postala su manje velikodušna, kratkoročnija i teže je kvalifikovati se za njih.
Sve ovo je donelo značajne promene u švedsko društvo i klasnu strukturu. Oglasne table na prigradskim železničkim stanicama u Stokholmu krcate su oglasima u kojima se traže čistačice i kućne spremačice, što je nekada bio nečuveni i nezapamćeni luksuz. Iračani, Somalijci i drugi niskokvalifikovani stranci u Fisksatri, za razliku od migranata pre jedne generacije, više ne mogu računati na podršku u hrani od strane vlade. Kombinacija nižih poreza i smanjenja beneficija ima za cilj da Šveđane podstakne na rad. Da veći broj njih (Šveđana) prihvata poslove, tvrdio je Borg – jeste ključ ne samo za brži rast već i za održavanje nejednakosti na niskom nivou. Njegovo ministarstvo smatralo je da će dugoročne reforme Švedske povećati stopu zaposlenosti zemlje za 5%.
Kritičari sa leve strane strahuju da će nejednakost rasti, i to iz najmanje dva razloga. Sindikati se brinu da će reforme smanjiti članstvo u sindikatu, podrivajući konsenzusni sistem radnih odnosa. Ola Pettersson, glavni ekonomista Švedske konfederacije sindikata, kaže da vlada “podriva” švedski radni model. To izgleda preterano. Sa više od sedam od deset radnika koji su i dalje članovi sindikata, švedski kolektivni ugovor za sada izgleda sigurno.
Drugi sumnjaju da Šveđani upadaju u zamku siromaštva, pri čemu stradaju prvenstveno oni koji imaju niske kvalifikacije u poslovima sa niskim platama. Ovo se čini kao daleko ozbiljniji rizik, posebno za skorašnje migrante koji su u velikoj meri slabo obrazovani a malo i slabo govore švedski. Pernila Landen (Pernilla Landin), socijalna radnica koji upravlja multikonfesionalnim opštinskim centrom u Fisksatri, već uočava opasne znakove socijalne isključenosti. “Ljudi nemaju dovoljno novca da kupe kartu za voz”, kaže ona, “tako da ne mogu da izađu iz svog kvarta i nađu posao.”
Ova je opasnost , međutim, znatno smanjena od strane sveobuhvatnih javnih službi. Iako se vladina potrošnja poslednjih godina smanjila, švedska država je i dalje velika (preko 5o% BDP-a) i troši mnogo više od anglosaksonskih zemalja na praktično sve što jednu državu čini društvom blagostanja: od obrazovanja dece u ranom detinjstvu do traženja posla i obuke. Prema OECD-u, više od 70% dece koja pripadaju onoj najsiromašnijoj petini Šveđana nalazi se u državnim programima za dečju negu i obrazovanje, u poređenju sa manje od 30% u Americi.
Švedska vlada je, takođe, smelije od drugih eksperimentisala s povećanjem efikasnosti javnih službi. Mnogim se školama sada samostalno upravlja, a u zdravstvu je privatni menadžment rastući trend. Javne usluge nisu u potpunosti izbegle rezove, ali su počele s visoke tačke, a osmišljene su da, pre svega, zaštite siromašne. Jednom kada obezbedite progresivnost javnih usluga, kako procenjuje OECD, švedski Gini pada na 0.18. Švedska i dalje ostaje mesto u kojem postoji najveća jednakost građana na svetu, a takođe spada i u jednu od najbrže rastućih i fiskalno stabilnih zemalja u bogatom svetu.
Bilo bi naivno misliti da se se taj model jednostavno može prekopirati negde drugde. Švedski građani su izrazito posvećeni socijalnoj koheziji i spremni su da plate za veliku državu. Oživljavanje američkog sindikalnog pokreta verovatno će dovesti do krutosti koja uništava rast. Isto tako, teško je uočiti da Amerikanci prihvataju poreze koji bi uvažavali potrošnju države za više od 50% BDP-a. Švedski rimejk države blagostanja je najrelevantniji u Evropi, u ovoj skandinavskoj zemlji se odsudna bitka odavno okončala; a nakon finansijske krize, mnoge zemlje se i dalje bore sa neodrživim javnim finansijama… kao što je to učinila Švedska još pre 20 godina.
Mesto za iznalaženje ideja
Uprkos svemu, tu su lekcije koje podučavaju na široj osnovi. Iskustvo Švedske nagoveštava da se država blagostanja može smanjiti rezovima u transferima tj izdavanjima, kao i održavanjem progresivnih ulaganja u usluge socijalne zaštite, bez dopuštanja širenja nejednakosti. A revitalizacija države blagostanja koja podstiče zapošljavanje u stanju je da podstakne rast i pogura naviše privredni rast, istovremeno svodeći jaz u prihodima na minimum.
Najvažniji zaključak, međutim, dolazi od razmatranja iskustava Švedske uz dosadašnja iskustva i činjenice SAD-a, Azije i Latinske Amerike. Sve ove studije slučaja ukazuju na to da geografija savremene nejednakosti ima toliko veze sa vladinim politikama koliko i sa osnovnim ekonomskim snagama. Ovo, ipak, nije bila jednostavna priča o porezu i preraspodeli novca iz državne kase, niti postoji neki jednostavan kompromis između efikasnosti i nejednakosti. Švedska ekonomija postala je mnogo efikasnija, dok je nejednakost i dalje ostala niska. Američki sistem oporezivanja i transfera nije tako progresivan kao što je bio tokom sedamdesetih godina, ali država stoga nije manja – državni aparat i javne službe su i dalje prilično glomazna mašinerija. To sugeriše da postoji prostor za reforme koje ne samo da se bore protiv nejednakosti već i za poboljšanje efikasnosti ekonomije.