‘Zvezdane staze’ i ‘Trekonomija’: neočekivano bliska budućnost

07Leonard Nimoy kao Dr. Spock, kultni lik serijala “Zvezdane staze”

Nasuprot nekim od najvećih sci-fi franšiza u poslednjih pet godina, od kojih su mnoge predstavile našu budućnost kao svet u ruševinama u kojima jači nemilosrdno proždiru slabije koji su im plen, već legendarne “Zvezdane staze” (Star Trek) nam se mogu učiniti nekako neobičnim. Serija se, uostalom, naročito u svojoj drugoj i najjačoj inkarnaciji, Sledeća Generacija” odvija u doba kada je, u suštini, sve ispalo dobro u svom konačnom razrešenju, i kada su se “kockice složile”. Za blog Njujork tajmsa piše Anna North.

Ali upravo je to kvalitet koji zanima Manua Sadiju (Manu Saadia), autora dela “Trekonomija” (Trekonomics), nove knjige o ekonomiji “Star Trek” univerzuma. Knjiga, koja je delom izrasla iz razgovora između Sadija i njegovog prijatelja, Krisa Bleka (Chris Black), nekadašnjeg pisca scenarija za serijal “Star Trek: Enterprise”, prodavaće se preko izdavačke veb-platforme Inkshares. Ona, između ostalog, preispituje “post-ekonomski sistem” kojeg su smislili pisci priče “Zvezdanih staza”, opisujući svet budućnosti u kome novac više ne postoji, a sve što poželite može nastati pomoću “replikatora”, i u suštini je oličenje društva u kojem se potrebe zadovoljavaju – besplatno.

A kada je sve besplatno, kaže Sadija, željeni predmeti i usluge prestaće da budu statusni simboli. Uspeh će se meriti dostignućima a ne novcem: “Treba izgraditi svoj ugled, morate biti fantastična ličnost, morate biti kapiten”, dodaje Manu. “Ljudi će raditi naporno na sebi kako bi postigli ove ciljeve, iako više ne bi bilo potrebno da rade za platu od koje žive.”

Feliks Salmon, nekadašnji ugledni biznis-novinar u Rojtersu a sada urednik u izdavačkoj kući Fusion koja će objaviti štampano izdanje “Trekonomije” (već postoji na platformi za pisce Inkshares), kaže da ne težimo baš svi za veličinom i krupnim brojkama u post-monetarnoj ekonomiji. U principu, društvo može izgledati više kao današnji Novi Zeland, gde su ljudi očigledno manje opsednuti poslom od građana, recimo, Sjedinjenih Država. “Radiš da bi živeo, a ne obrnuto”, kaže Salmon.

03

U vreme porasta nejednakosti i stagnirajućih plata, sve nam je bliskiji izmaštani svet u kome se zadovoljavaju svačije potrebe a ljudi rade samo ukoliko osete da će konačni rezultat biti veoma probojan. Ali, kako kaže Sadija, u ekonomiji koja je prevazišla oskudicu, ovaj koncept bi zapravo trebalo da nam je daleko očigledniji i na dohvat ruke, u svakom slučaju bliskiji nego sva ona čudesna tehnološka dostignuća po kojima su “Zvezdane staze” bezmerno poznatije. Takozvani Warp pogon neće biti razrađen u skorije vrreme, a možda i nikada (mada naučnici iz svemirske agencije NASA kažu kako je ovaj koncept praktično izvodljiv!), ali zato bogati penzioneri već danas žive jednu, u svojoj biti post-monetarnu, egzistenciju, “putujući, istražujući i produbljujući svoje razumevanje sveta, uglavnom zadovoljni i ispunjeni ovakvim svojim postojanjem.”

Ako se nastavi ovakav rast produktivnosti, Sadija veruje da će budući svet biti daleko bogatiji, obezbeđujući čovečanstvu da putuje gde god mu je volja… “ali tek možda za nekoliko stotina godina”. Da li će ta postignuća biti podjednako distribuirana, isto je tako otvoreno pitanje. Ipak, Sadija misli kako su nam “Zvezdane Staze” ponudile izvrsnu misaonu potku za takav svet budućnosti, u slučaju da se bogatstvo ravnomerno raspodeli na sve stanovnike Zemlje.

Funkcija naučne fantastike, rekao je on, “nije toliko u predviđanju budućnosti, koliko da izazove kritičko razmišljanje o sadašnjosti”. A možda nam i razumevanje Trekonomije može pomoći da razmotrimo šta je to što bi bilo potrebno kako bismo sazdali jedan svet u kome je tehnološki napredak dozvoljen svima, kako bismo vodili udoban i smislen život – pre nego da, kao danas liberalni kapitalizam, sistem obezbedi bogatstvo jedino retkim srećnicima. Ako ništa drugo, ovo predstavlja odličan izgovor za ponovno praćenje i uživanje u legendarnim “Zvezdanim Stazama”.

01

Jednom, kada je Isak Asimov predvideo Fejsbuk, Gugl, Vikipediju i Jutjub…

Isak Asimov, velemajstor naučne fantastike koji je skovao termin “robotika” bio je i plodan kolumnista. Njegovi eseji, uvek kratki i duhoviti, pojavljivali su se na mnogim mestima: u avionskim časopisima, Njuzviku, pa čak i opskurnim trgovačkim publikacijama kao što je SajKvest (SciQuest), časopis Američkog društva hemičara. Za Fusion piše Manu Saadia.

U jednom od ovih kratkih tekstova, Asimov je predvideo Gugl, Vikipediju, Fejsbuk i Jutjub. Esej se zove “Fantastična Budućnost” i objavljen je 1989. u časopisu pod nazivom Magazin za specijalne izveštaje (Special Reports Magazine). U to vreme su samo tvrdokorni hobisti koristili modeme i BBS servere. Tim Berners-Li (Tim Berners-Lee) još uvek nije izmislio svetsku računarsku mrežu (World Wide Web), a Mark Zakerberg nije ni pošao u školu. Niko danas ne pamti Magazin za specijalne izveštaje. Ipak, ovaj esej Asimova, kasnije reprodukovan u njegovoj antologiji “Robotove vizije” i dalje suvereno opstaje kao tour de force uspostavljanja budućih tehnoloških obrazaca i modela.

“Fantastična budućnost”počinje kao istraživanje na temu ‘četvrte revolucije’ u komunikaciji: komunikaciji koju uspostavljamo zahvaljujući računarima. Nakon govora kao medija, a potom pisanja i, kasnije, otkrića štampe, na red je došao umreženi računar, “koji će većini ljudskih bića omogućiti da budu kreativnija nego ikada pre”. Prema Asimovu, prvi veliki pozitivan efekat računarske komunikacije bio bi preobražaj obrazovnih metoda:

“Biblioteka je glomazno i statično sredstvo za podučavanje. Prvo morate da otputujete do nje, zadužite se, i to samo na nekoliko tomova, a knjige se moraju vratiti u kratkom vremenskom roku. Jasno je da je rešenje u svojevrsnom ‘izmeštanju’ biblioteke u vašu kuću. Baš kao što smo u naše domove uneli gramofon – donevši u naš prostor čitavu koncertnu dvoranu, ili televizor koji nam je u kuću uneo čitav bioskop, računar bi mogao da u našu kuću ‘preseli’ javnu biblioteku. Tehno-klinci sutrašnjice posedovaće sredstva koja su u stanju da utole njihovu radoznalost.”

ia 00

Asimov je napisao da bi ‘tehno-klinci’ s lakoćom mogli povezati svoju radoznalost i proces učenja sa zadovoljstvom, i da će biti motivisani za stvaranje svojih načina za dostizanje potrebnog znanja. “Zahvaljujući umreženim računarima, oni bi odrastali naviknuti da intenzivno koriste svoje moždane vijuge.”

Svaki bi današnji roditelj, piše Manu Sadija, mogao da prepozna taj trenutak otvorene radoznalosti probuđene u svom detetu: jednom, nakon gledanja jedne epizode TV serijala ‘Kosmos’ na našem porodičnom ajpedu, moj šestogodišnji dečak me je upitao šta se nalazi izvan granica univerzuma. Izvukao sam svoj ajfon i, uz pomoć Gugla i Vikipedije započeli smo istraživanje prostora-vremena, kosmičkih “crvotočina” i multiverzuma.

Asimovljev drugi vizionarski uvid bavi se prirodom rada i položaja radne snage u budućnosti. Sa porastom i prihvatanjem procesa automatizacije, kako je napisao, većina “besmislenih poslova” biće prepušteno mašinama:

Svaki posao koji je toliko jednostavano i ima ponavljajuću matricu je takav da ga može obaviti i robot, isto kao i čovek. Ustupanjem takvih poslova robota bismo prestali da vređamo dostojanstvo i kapacitete ljudskog mozga. Kako tehno-klinci dudu odrastali u zrele ljude, prelazeći u radni proces, tako će zadobiti i više vremena u kojem će se ostvarivati sa daleko više kreativnosti: razvijajući se u umetnosti, dramaturgiji, nauci, književnosti, upravljanju društvom ali će se i kvalitetnije zabavjati. Biče spremni za ovakve vrste oblasti biće, koje su nastale kao rezultat računarske revolucije u obrazovanju.

00

Baš kao što je Džon Majnard Kejnz pisao u svojoj čuvenoj knjizi “O ekonomskim mogućnostima za naše unuke”, i Asimov je čvrsto verovao da bi automatizacija i robotizacija mogli osloboditi ljude od fizičkog rada, dovodeći ih do “sveta dokolice i razonode” i uočavajući da se, kao rezultat viška slobodnog vremena, ljudski kapital akumulira daleko brže – a sve to kao rezultat osvojenog “sveta dokolice”:

Više neće biti tog kobnog osećaja da se “trkamo sa satom”, niti prisile da upadnemo u divljačko radno ropstvo mrskih nam poslova. Ljudi će samostalno i slobodno odlučivati na šta će i kada raspoređivati svoja raznovrsna interesovanja, bez žurbe, postajući iskusniji ili upućeniji u brojnim oblastima, istovremeno negujući svoje raznovrsne talente u različitim vremenskim nišama.

Asimov je takođe predvideo društvo sačinjeno od “Renesansnih ljudi” koji će “takođe želeti da dele svoje talente”. A onda je objavio najveći vizionarski uvid: društvene mreže i Jutjub. Asimov je uz to primetio:

“Dakle, mnogima od nas postaće daleko ugodnije jer se usavršavamo i ostvarujemo kao nesagledivo kompletnije ličnosti: pevamo pod tušem, učestvujući u amaterskim pozorišnim predstavama, sviramo, pišemo, slikamo, živeći živote kojima smo zadovoljniji… Moja je pretpostavka da ćemo u 21. veku imati društvo u kojem će se jedna trećina stanovništva baviti zabavljanjem druge dve trećine.”

Svakog meseca više od milijardu ljudi ode na Jutjub, dok se svakog minuta više od 100 sati video materijala otpremi na ovaj sajt. Slično tome, svakog dana se otpremi i podeli više od 350 miliona fotografija na Fejsbuku.

Iako predviđanja Asimova možda još uvek nisu sasvim prodrla u naš svet, mi smo im, iz dana u dan, sve bliži.

Manu Saadia je autor Trekonomije, nove knjige o ekonomiji budućnosti po vizijama iz serije Star Trek.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.