Ekonomija međusobnog dogovora i udruživanja polako preuzima prostor ekonomije dominacije i individualizma
Pokušavajući da odgovore na ekonomsku krizu, preduzetnici su na svetsko tržište lansirali jedan potpuno novi vid poslovanja koji deluje po principu međusobnog organizovanja, udruživanja, raspodele (deljenja), iznajmljivanja i razmene proizvoda i usluga, a kojim podstiču održivo upravljanje raspoloživim resursima. Ono što je ovde suštinski drukčije jeste činjenica da svako može da pruži svoj doprinos, uglavnom putem za to specijalizovanih društvenih mreža, čime je omogućen uvid u verodostojnost i kvalitet usluga i proizvoda.
Četrdeset hiljada ljudi je tokom samo jedne noći iznajmilo smeštaj preko opcije-usluge koja nudi oko 250 hiljada ležajeva u trideset hiljada gradova i 192 zemlje. Oni su svoje ležajeve i sobe izabrali i platili onlajn, koristeći drugačiji način ponude usluga kao alternativno rešenje koje parira tradicionalnom sistemu hotelskih lanaca. Radi se, naime, o svima poznatom sistemu Airbnb – onlajn marketu za iznajmljivanje kratkoročnog smeštaja koji korisnike povezuje metodom “Host-Guest”, odnosno, najmodavce i pružaoce usluga s onima u potrazi za varijantom koja se iznajmljuje, od kojih obe strane moraju biti registrovane putem ličnog profila na Airbnb. U ove profile ubačeni su i podaci kao što je ocena korisnika, a ocene služe kao relativno dobar pokazatelj kvaliteta pružene usluge. Na osnovu dotičnih se krug pružanja i potražnje usluga širi takođe i na potencijalne klijente, pa se tako kreira čitava jedna društvena mreža kroz koju se poslovanje odvija na temelju reputacije i poverenja. Svojevremeno je Airbnb bio tek još jedan start-up, a danas je najbolji primer poslovnog modela kojeg prepoznajemo pod terminom “sharing economy”, odnosno, ekonomija deljenja.
Ubice taksista
Među neizostavnim primerima ekonomije deljenja koja je, kao i Airbnb, zavladala svetom spada i usluga prevoza: to je ono što danas prepoznajemo kao sistem taksi službi. Sve ubrzaniji tempo kojim današnji poslovni svet diše naprosto zavisi od usluga prevoza, pa s obzirom na prirodu potreba zahteva efikasnost, sigurnost, i – možda ono što je najvažnije – brzinu. Na nesreću, vodeći se iskustvom, i sami znamo koliko taksisti i njihove službe ponekad ne odgovaraju već pomenutim potrebama klijenata. Jednom sasvim običnom korisniku taksi-službe pala je na um epohalna ideja pokretanja kompanije nakon ne baš najlepšeg iskustva u Parizu, gde je usled nedovoljnog broja taksista uvek vrlo teško “uloviti” slobodan taksi. Početna ideja iznedrila je onlajn uslugu danas poznatu pod imenom Uber. Uber je svojevrsna taksi služba i nudi usluge vozača koji nemaju licencu za taksiranje a ni taksimetar, već je reč o uslugama privatnih korisnika koji poseduju vozačku dozvolu i odgovarajuće vozilo.
Svaka vrsta plaćanja na Uberu vrši se putem odgovarajuće aplikacije, i to tako što se, po samom završetku vožnje, čitav iznos naplaćuje s kreditne kartice korisnika usluge. Pritom, ovoj kompaniji ide između 5% i 20% cene vožnje. Izuzetno je interesantna razlika u kretanju cena usluga prevoza. Naime, cena vožnje zavisi od – brzine. Drukčije rečeno, pri brzini koja je veća od 18 kilometara na sat naplaćuje se sama udaljenost putovanja, dok se pri manjim brzinama naplaćuje vreme provedeno u vozilu. Isto tako, same cene prevoza nisu fiksne tj. zacrtane. U slučaju veće potražnje (recimo kada je Božić, Nova godina ili loši vremenski uslovi), a brzine veće od 18 km/h naplaćuju udaljenost putovanja, dok se za niže brzine plaća vreme provedeno u taksiju. Osim toga, cene prevoza nisu fiksne pa u nekim periodima kada je veća potražnja (praznici, gužve ili loši vremenski uslovi), povećava se i cena vožnje, kako bi se privukao veći broj raspoloživih vozača.
Kompanija Uber se već “ukotvila” u četrdesset pet zemalja sveta, i svakako se tokom ove godine može očekivati intenziviranje njenih usluga širom čitave Evrope. Već ranije pomenuta situacija u svakom slučaju ne pogoduje lokalnim taksi udruženjima, naprotiv. Zato su u mnogim evropskim gradovima prošle godine održani protesti taksista koji su ustali protiv ovakve konkurencije. Sud u Briselu je 2014. proglasio ilegalnim usluge koje pruža Uber pa su tu donekle jasni stavovi evropskih regulatora koji (i dalje) štite nacionalna tržišta transporta svojih EU članica. Tako je EU sud izrekao opomenu da će svakom novom vožnjom svaki vozač s Ubera biti kažnjen novčanom svotom od 10 hiljada evra, što je izazvalo burnu reakciju mnogobrojnih čelnika evropskih institucija. Iz tog razloga je Evropski parlament nedavno uputio i pitanje poverenici za transport Violeti Bulc, a pitanje-apel potpisao je predsednik odbora za transport, Mikael Kramer. On je zahtevao da se Komisija izjasni da li je Uber za EK tek jedan inovativni pristup, mobilna aplikacija i niša na transportnom tržištu ili je zakonskim uredbama dozvoljeno da kompanija na nelojalan način inkasira astronomske profite na štetu ekonomske nesigurnosti profesionalnih taksista. Jer, usluga Uber je, shodno aktuelnim standardima, oslobođena poreza, a njegovim vozačima ne pripadaju ista prava i dužnosti kao i običnim taksistima.
Sprovođenjem ovakvih i sličnih poteza, Evropski parlament namerava da u budućnosti obezbedi adekvatne propise za pružanje taksi usluga ali takođe i doprinese debati o otvaranju novih radnih mesta, digitalnoj ekonomiji, sistemu oporezivanja ekonomskih aktivnosti, konkurentnosti kao i deregulaciji tradicionalnih biznisa. U momentu kada je aprila 2014. sud u Briselu zabranio Uber kao neprimeren vid konkurencije taksi udruženjima, poverenica EK za digitalnu agendu Neelie Kroes oštro je odreagovala na predlog koji se ticao praćenja i nadzora svih korisnika Ubera, smatrajući da se na ovakav način ne štite putnici već taksi-karteli, kao i da se ovim potezom šalje “protivtehnološka poruka” – uprkos savremenom trenutku u kojem se koristi 4G tehnologija.
Šansa za mlade
Kako i na tlu Evrope ima sve više mesta za nove metode poslovanja, recimo mogućnost upotrebe smart home opcije – razmene kućnih potrepština ili usluge prevoza, glavni pokretači ovakvih direktnih usluga su upravo – mladi, čiji je potencijal za pokretanje zelenog preduzetništva prepoznala i Evropska unija. Imajući u vidu da je jedan od prioriteta programa Evropske komisije rešavanje gorućeg problema nezaposlenosti mladih u Evropi, Komisija najsrdačnije pozdravlja uključivanje mladih u društveno preduzetništvo.
Osim što su dostigli isplativost i efikasnost u procesu korišćenja direktnih usluga, mladi su – zahvaljujući svojim inovacijama – razvili i profesionalnu mrežu “istomišljenika” kojom uspevaju da postignu još veći nivo efikasnosti svog poslovanja. S obzirom da nas je internet sve većom upotrebom otuđio, pravilnom upotrebom ekonomije deljenja ona nas opet, istovremeno, i spaja. Direktne usluge koje su uveliko olakšale već pomenutu mogućnost deljenja i povezivanja kao, pre svega, i upotreba novih, inovativnih aplikacija, svode se mahom na princip registracije na određenom poslovnom sistemu, to jest uspostavljanja sopstvene identifikacije u sistemu nalik društvenoj mreži, čime mi kao klijenti postižemo mobilnost i povezivanje u mrežu korisnika. Na taj način, usluga se pruža besplatno.
Isto tako, motivacioni faktor i priznanje doprinosu mladih za pokretanje novih oblika preduzetništva u doba krize ogleda se i u dodeli godišnje Evropske nagrade za unapređenje preduzetništva, kao priznanje najuspešnijim promoterima preduzetništva i preduzetničkog duha, onima koji oličavaju najbolje politike za razvoj preduzetništva i najbolje prakse. U obzir se uzima koliko mladi ljudi, svojim start-upovima, doprinose razvoju zelenog tržišta kao i koliko efikasno koriste resurse putem umrežavanja, razvoja “zelenih veština” i finansiranja.
Alternativna proizvodnja
Mnogobrojni ekonomski priručnici trude se da nam razjasne kako to dominantni ekonomski sistem vidi razmenu u formi ja-tebi-ti meni, pri čemu je protivvrednost težišna tačka ovakve razmene. Sredstvo kojim se protivvrednost procenjuje je, prirodno, novac. Ekonomija deljenja, s druge strane, upravo deluje na suprotan način, pokušavajući da principom darivanja i protivdarivanja pokaže kako protivvrednost nije nužna karakteristika uspešne ekonomije. Drugim rečima, radi se o načinu poslovanja poznatijem kao “peer-to-peer”.
Ono što je takođe od posebne važnosti je i činjenica da je u dominantnom ekonomskom sistemu distribucija organizovana piramidalno, odozgo nadole, odnosno, primereno terminologiji proizvodnje – od fabrike do proizvođača. Ako u obzir uzmemo čitav sistem proizvodnje, recimo, auto-delova koji se izvoze u Francusku, mogu da budu dizajnirani u Sjedinjenim državama, da se proizvedu u Kini, a da se sastavljaju u Rumuniji. Iz ovoga se može zaključiti da je ovakav protok proizvoda ne samo izrazito dugačak već i ekološki štetan. Razlog tome je taj što se klasična proizvodnja svodi na centralizovanu šemu, odnosno nesrazmeran broj i odnos proizvođača i potrošača. Tome nasuprot, ekonomija deljenja, novim načinima komunikacije i poslovanja, podržava decentralizovani obrazac, odnosno, raspršenost kao i što veću ali i pojednaku zastupljenost proizvođača i potrošača.
Moglo bi se reći, kako ističe američki ekonomski teoretičar Jeremy Rifkin, da se ekonomijom deljenja ulazi u potpuno novo doba pristupačnosti. Interesantan je njegov stav kojim ističe da nam bliska budućnost donosi apsolutno novi pogled na ideju vlasništva – a ideja koju smo dosad poznavali smatraće se staromodnom i ograničenom. Pristupačnost će postati “novo posedovanje”. Ukoliko primenimo njegov stav na pitanje otvaranja novih radnih mesta, ekološka kao i pitanja efikasnosti, vraćajući se na primer sistema kao što je Uber, zapitaćemo se zdravorazumskom logikom: s obzirom da je lično vozilo izvan funkcije pola našeg dana, ne bi li bilo efikasnije da u upotrebu stavimo manje automobila na korišćenje većeg broja ljudi? Zar ovakav sistem ne bi predstavljao potencijalno dugoročni, a ekološki primereni, odgovor na pomenuta pitanja, nudeći izlaz iz postkrizne situacije?
Izvori: