(Jean Tirole. Foto: Newyorker, LYDIE LECARPENTIER/REA/REDUX)
Ronald Coase (Ronald Coase), koji je dobio Nobelovu nagradu 1991. godine, primetio je da je jedna od prednosti nagrade da ona može da skrene pažnju na zapostavljene oblasti ekonomije. Nadam se da će se to desiti sa dodelom Nobelove nagrade 2014. za ekonomiju Žanu Tirolu (Jean Tirole). Već nekoliko godina ukazujem na štetu koja se nanosi ekonomijama Velike Britanije i SAD kroz izmenjeno korporativno ponašanje koje je rezultat izmena u nagrađivanju menadžera. Srećom po moj ugao gledanja, Tirol, koji je koautor zajedno sa Roland Benabouom (Roland Bénabou) jednog rada koji će uskoro biti objavljen u Journal of Political Economy, pod nazivom ” Kultura bonusa: Kompetitivnost nagrađivanja, skrining i multitasking”, deli istu brigu koju i ja. Nadam se da će publicitet koji obično okružuje rad dobitnika Nobelove nagrade konačno dovesti do široke diskusije o šteti koju ovom trenutku nanosi sadašnje upravljanje sistemom nagrađivanja. Bojim se da se moji samostalni napori da povećam interes za ovaj problem do sada nisu pokazali naročito efikasnim.
Benabu-Tirolov dokument sugeriše da smo u poslednjih nekoliko godina videli bukvalno eksploziju naknada, kako u nivoima tako i u rasponima, i da se tvrdi da su ovi stratosferski paketi nagrada neophodni da bi se zadržali talentovani ljudi i da bi im se dao podsticaj za obavljanje svog posla. Autori napominju da je ovaj trend, paradoksalno, bio praćen otkrivanjem velikog broja slučajeva veoma lošeg rada, teškog moralnog hazarda pa čak i otvorenih prevara i da su ove promene u ponašanju takođe imale negativan uticaj na ostatak društva. Oni objašnjavaju kako trka za talentima dovodi do eskalacije u plaćanju kratkoročnih rezultata, skrećući pažnju sa dugoročnih ulaganja, upravljanje rizikom i saradnju. Rezultat je kultura bonusa koja preuzima kontrolu na radnom mestu, iskrivljuje motivaciju za donošenje odluka i izaziva značajne gubitke u efikasnosti, posebno na duge staze.
Kada sam pisao o kulturi bonusa bio sam koncentrisan na način na koji su odluke koje donosi najviše rukovodstvo pod uticajem promena u politici podsticaja. Savremeno upravljanje naknadama dramatično povećava nagrade za ispunjavanje kratkoročnih profitih ciljeva i ciljeve vezane za cenu akcija. Upravljanje često uključuje donošenje odluka na osnovu neadekvatnih i pogrešnih informacija i balansiranje različitim rizicima. Pod uticajem kulture bonusa, uprave se ohrabruju da zanemare dugoročne rizike svojih firmi koje dolaze iz nedovoljnih investicija i agresivnog odrešivanja cena. Priroda isplate njihovih podsticaja takođe podstiče menadžment da prikazuje sadašnje profite koji su daleko nestabilniji od onih objavljenih u nacionalnim računima.
Podaci podržavaju ovaj moj pristup. U Velikoj Britaniji i SAD je nivo investicija pao i ostao na niskom nivou, uprkos cikličnom oporavku u poslednjih pet godina (grafikon jedan) i niskoj stopi kapitalne potrošnje je verovatno značajan uzrok loše produktivnosti koja je bila tako tužna karakteristika dva ekonomije (grafikon dva).
U SAD, listirane i nelistirane kompanije su u ukupnom skoru sličnih veličina, ali na berzi nekotiranim kompanijama, koje su manje od listiranih predmet ovih perverznih uticaja kulture bonusa, odnedavno investiraju duplo više od onih listiranih na berzi. (Ovo je prikazano u radu pod nazivom “Uporedna analiza investicionog ponašanja državnih i privatnih firmi” Džona Askera (John Asker), Žoana Farea (Joan Farre-Mensa) i Aleksandra Ljungkvista (Alexander Ljungqvist).
Dalju podršku ovoj tezi moguće je naći pri gledanju profitnih margina u SAD koji su na istorijski rekordnom nivou (grafikon tri) i u nestabilnosti profita koji američke kompanije objavljuju na računima koje šalju akcionarima, koji je bio isti kao kod nacionalnih računa od 1952. do oko 2000. godine a sada su četiri puta veća (grafikon četiri).
Benabu-Tirolov model se razlikuje od mog u nekoliko aspekata, ali oni pojačavaju jedan drugog. U svom radu, oni razmatraju kako trka za talentovanim ljudima utiče na njihovu zaradu i podsticaje i kako njihov uticaj varira s obzirom na nivo konkurencije i monopola u jednoj industriji. Ovaj pristup proizvodi iste zaključke kao i moj o perverznom uticaju bonus kulture, sa ekonomskog stanovišta, na odluke menadžmenta. Oni napominju da: “Dok se naš rad ne odnosi specifično na plate menadžmenta, on ima važne posledice po taj model”.
Nadam se da će sada političari, ekonomisti i finansijska štampa biti spremni da razgovaraju o šteti koja je učinjena našoj dobrobiti i perspektivama zahvaljujući sadašnjem načinu nagrađivanja menadžmenta. Ovo je prvi suštinski korak ka promeni i on će otvoriti pitanje kako promeniti model podsticaja od sadašnjeg perverznog načina nagrađivanja ka onima koji će poboljšati naše blagostanje.
U svom zaključku na kraju zajedničkog rada, Benabu i Tirol kažu da maksimiranje bonusa može da popravi ravnotežu u podsticajima ali da može izazvati druge poremećaje. “Slažem se sa obe ove poente i zbog toga sam, dakle, želeo da predložim načine na koje možemo poboljšati stvari tako što ćemo podržati pozitivne podsticaje i koristiti poreski sistem da bi ih u to ubedili, umesto korišćenja grubih poteza kojim bi smo propisivali drugačije ponašanje. U članku koji je objavila Resolution Foundation (27. mart 2015 ), predložio sam da se na nagrade koje nisu deo zarade mogu kvalifikovati kao trošak za potrebe korporativnog oporezivanja samo ako se, uz postojeće kriterijume visine profita i cene akcija, doda pokazatelj o produktivnosti. Moglo bi biti i drugih i boljih sugestija i ja ih unapred pozdravljam. U ovom trenutku ključ za rešenje je da se pažnja javnosti usmeri na ovaj problem; bez toga, neće biti nikakvog napretka.