Smanjenje potencijalnog rasta vodi ka raspravi o prezasićenosti štednjom i sekularnoj stagnaciji, odnosno nultoj stopi rasta, piše Martin Volf za Fajnenšel Tajms.
Čini se na prvi pogled da je to zbunjujući scenario, i vi se možete pitati da li je uopšte moguć: ukupan ekonomski proizvod može biti na svom prirodnom nivou (at potential) ali da pritom i dalje ne bude održiv. Jedno od poglavlja najnovijeg izveštaja World Economic Outlook (WEO) Međunarodnog monetarnog fonda upravo razmatra takav scenario. Možda u takvom spletu okolnosti već i živimo.
Ukupan ekonomski proizvod je “na potencijalnom nivou” kada ne generiše inflacioni ili deflacioni pritisak. Održivost – i ja ovde referišem na finansijsku, a ne ekološku održivost – jeste nešto sasvim drugo. Ukupan ekonomski proizvod je finansijski održiv kada su obrasci potrošnje i raspodele prihoda takvi da se plodovi ekonomske aktivnosti mogu apsorbovati bez stvaranja opasne neravnoteže u finansijskom sistemu. On je neodrživ ako generisanje dovoljnog nivoa tražnje koja je sposobna da apsorbuje ponudu zahteva previše zaduživanja, i realne kamatne stope koje su ispod nule, ili oboje.
Da bi smo videli kako se ovo može dogoditi, počnite zamišljajući ekonomiju koja je uravnotežena u smislu da je količina novca koju domaćinstva i preduzeća žele da uštede u potpunosti jednaka iznosu koju bi želeli da iskoriste za konkretna ulaganja. Do sada je sve dobro. Ali pretpostavimo da potom nivo potencijalne proizvodnje naglo padne. Nivo željenih investicija bi takođe pao, jer bi i akcijski kapital bio manji. Ali iznos koji su ljudi želeli da uštede ne mora pasti , ili ne u istoj srazmeri; U stvari, ako ljudi očekuju da će u budućnosti biti siromašniji, možda čak žele da sačuvaju i više od toga. Ako je tako, realne kamatne stope mogle bi naglo opasti, da bi se povratila ravnoteža između ulaganja i štednje.
Takav pad realnih kamatnih stopa takođe može izazvati porast cena dugoročnih sredstava i pridruženi talas kredita. Ovi efekti bi na kratak rok predstavljali lek za posustalu potražnju. Ali, ako bi kreditni bum kasnije opao, ostavljajući dužnike da se bore sa refinansiranjem duga, tražnja bi onda bila pod dvostrukim teretom. Srednjoročne posledice viška duga i finansijskog sektora nesklonog riziku bi pogoršale dugoročne mogućnosti potencijalnog rasta.
WEO osvetljava jedan važan aspekt takve priče. Potencijalni proizvod, tvrdi izveštaj, zaista raste sporije nego ranije. U razvijenim zemljama, pad je počeo u ranim 2000-im; u ekonomijama u razvoju, posle 2009. godine.
Pre krize, glavni uzrok usporavanja u razvijenim ekonomijama bilo je usporavanje rasta “ukupne produktivnosti” (total factor productivity) – mere proizvoda generisanog datom količinom kapitala i radne snage. Jedno od objašnjenja je bilo slabljenje korisnog ekonomskom uticaja interneta. Drugo je bilo pad stope rasta poboljšanja ljudskih sposobnosti. Posle krize, potencijalni rast je još više opao, delom zbog pada investicija. Starenje stanovništva se takođe pokazalo važnim.
U ekonomijama u razvoju, takođe, demografski faktori su imali svoj uticaj: pad rasta radno sposobnog stanovništva je posebno dramatičan u Kini. Rast kapitala je takođe opadao nakon velikog investicionog buma u 2000-im, opet posebno u Kini. Rast ukupne produktivnosti (total factor productivity) bi takođe mogao pasti na duži rok, jer stopa njihovog približavanja razvijenim ekonomijama usporava.
Ovaj pad potencijalnog rasta vodi direktno do debate o prezasićenost štednjom i sekularnoj stagnaciji. Dve važne razlike se pojavljuju: između lokalnog i globalnog, i između privremenog i trajnog. Globalno usporavanje potencijalnog rasta baca svetlo na oba.
Ben Bernanke, bivši predsednik Federalnih rezervi, s pravom tvrdi da ultra niske realne kamatne stope ne bi trebalo da se utvrđuju samo na osnovu lokalnih uslova. U privredi u kojoj nivo željene štednje prelazi nivo željene investicije, trebalo bi da postoji mogućnost da taj višak štednje bude transferisan u suficit tekućeg računa. To je ono što radi Nemačka.
Ipak, javljaju se poteškoće. Prvo, kao što navodi dobitnik Nobelove nagrade Pol Krugman, realni devizni kurs može jednostavno da ne padne dovoljno nisko. Ako je tako, privreda može da pati od stalne stagnacije. Drugo, ostatak sveta možda nije u stanju da deficit finansira na održiv način. To je ono što se desilo u periodu do 2007. godine – odnos deficita koje su imali SAD, Španija i niz drugih zemalja nasuprot viškovima Kine, naftnih izvoznika, Nemačke i drugih visoko razvijenih privreda, ispostavio se kao zastrašujuće neodrživ.
Sada da se okrenemo manje bitnim razlikama između privremenih i stalnih ispada željenih odnosa štednje u odnosu na nivo investicija. Osnovna razlika između Bernankea i Lorensa Samersa, bivšeg ministra finansija SAD tiče se upravo toga.
Bernanke ukazuje na to da su uslovi generisanja ultra niskih realnih kamatnih stopa privremeni. Očigledni primeri su sada nestali viškovi izvoznika nafte. Takođe i viškovi koje je Kina imala u tekućem bilansu plaćanja su takođe nestali… Pad izazvan krizom trebalo bi takođe da bude privremen.
Suprotno tome, Samers sugeriše da će bar neka od stanja koja su prethodila krizi biti dugoročnijeg karaktera. Jedna od tih slabosti je nizak nivo investicija privatnog sektora u visoko razvijenim ekonomijama.
MMF-ov zaključak o usporavanju potencijalnog rasta podržava Samersovu tezu. Niži potencijal rast bi onda takođe mogao biti i manje održiv rast. Ako je tako, mogli bismo utvrditi da svetsku ekonomiju karakteriše nizak nivo investicija, niske realne i nominalne kamatne stope, kreditni mehurovi i neodrživ dug na duži rok.
Takva razočaravajuća budućnost nije neizbežna. Ali ne možemo da pretpostavimo da je pred nama neki ishod sa više svetlijih tonova. Nacionalne, regionalne i globalne reforme su potrebne da bi se ubrzao potencijalni rast i smanjila nestabilnost. Na koji način – to je već predmet priče koju ostavljam za neki drugi put.