Intrigantan proces započeo je u EU, ostavši skoro nezapažen izvan “malog sveta Brisela”, a uz sve manji krug onih koji veruju u neku buduću, bolje povezanu Evropsku uniju. I pored svega, EU nameće svoju ulogu na energetskom tržištu. Politika je odobravajuće klimnula glavom na martovskom sastanku Evropskog saveta, kada se raspravljalo povodom dokumenta objavljenog krajem februara – a zagovaranog od strane Maroša Šefčoviča, novog evropskog komesara za energetiku i jednog od potpredsednika EU. Šefčovič se ubraja među najefikasnije igrače u Komisiji, političar koji nastoji da tokom njegovog mandata evropska energetika postane globalno primetna, snažnija i odlučnija nego što je bila za vreme mandata njegova tri prethodnika.
Februarski dokument je urađen dobro, oprezno i pedantno, u najboljoj evropskoj tradiciji. U njemu nema velikih, preambicioznih izjava. Nijedna zemlja nije primorana da odustane od sopstvenog načina na koji će “smućkati svoj energetski miks”, nijednoj članici ne oduzimaju se ingerencije za stvaranjem sopstvenih energetskih strategija i rešenja. Francuzima neće biti naloženo da otpočnu sa dobijanjem gasa frekingom škriljaca ili da vade bogate rezerve nafte čvrsto uklještene u pariskom geološkom basenu. Nemačka neće biti u obavezi da menja svoju politiku postepenog ukidanja nuklearki. Ne postoji nijedan predlog za objedinjavanjem oporezivanja na proizvodnju ili potrošnju energije. Ideja koju je inicirao predsednik Komisije Donald Tusk, o uspostavljanju zajedničkih kupaca za uvoz prirodnog gasa, kako bi se ojačala trgovinska moć EU, nije usvojena.
Ono što se menja je jednostavno ali presudno uspostavljanje novog nivoa u kreiranju politike koja bi bila iznad nacionalnih država EU.
Dokument se fokusira na energetsku sigurnost – pitanje datog trenutka, sa svojom javno-političkom zabrinutošću, posebno događajima u istočnoj Evropi, kada se radi o pouzdanosti isporuka gasa iz Rusije. U ovom radu koji se prošlog meseca našao na briselskom stolu, predložen je razvoj nove infrastrukture koja bi sve države članice povezala u zajednički tok snabdevanja – naročito gasa, ali potencijalno i struje. U radu se govori i o popunjavanju unutrašnjeg tržišta u oblasti energetike, što znači uklanjanje nacionalnih barijera koje u ovom trenutku stvaraju “pečvork”, svojevrsni “krpež” raznih sistema snabdevanja i cena energenata koje trenutno vladaju Unijom.
Može se reći da je ovo samo retoričko pitanje i da ničim neće rezultirati. Verovatno zato što Lord Hil, komesar imenovan od strane vladajućih evroskeptika u Londonu nije bio jedan od 18 komesara uključenih u pisanje dokumenta, niti je intervenisao kako bi ovaj predlog eventualno osporio, onda kada je došao na red da ga Evropska komisija odobri.
Uistinu, verovatno da će klasičan evropski put, kao u bezbroj navrata, jednu stvar dovesti do neke druge – tako je bilo i sa predlogom stvaranja zajedničke poljoprivredne politike, prvobitno predlagane kao sredstva za rešavanje posleratnih nestašica hrane – a uz to ne treba zaboraviti ni predlog iz 1970-ih i 80-ih valutnog povezivanja zemalja članica kako bi se ograničila nestabilnost i spekulacije; svaki predlog, pogotovo kada se utvrdi da je neadekvatan, neumitno dovodi do sledećeg koraka u procesu integracije. Stoga se ne vidi jasno kako se može uspostaviti evropska energetska bezbednost ukoliko ne postoji istinski jedinstveno tržište koje snabdeva sve delove Unije, bez uplitanja propisa ili tarifa na nacionalnom nivou.
Kako stvari stoje, mnogi od predloga za povezivanjem EU članica u jednu energetsku mrežu – recimo između Španije i Francuske, ili kroz Italiju dalje ka centralnoj i severnoj Evropi – neće biti sproveden jer nije u interesu pojedinih nacionalnih dobavljača, čiji poslovi zavise upravo od ograničavanja konkurentnosti. Ali, kada jednom bude uspostavljena politika na evropskom nivou, zamah za otvaranjem nacionalnih tržišta i ukidanjem svih blokada koje postavljaju nacionalne granice biće veoma jaka. Ako postoji neki drugi predlog za uspostavljanjem evropske energetske bezbednosti, koji bi omeo predloge Donalda Tuska, onda je to koncept jedinstvenog kupovnog mehanizma koji je ponovo na stolu.
U slučaju energije, smer promena pojačan je već usvojenom politikom o klimatskim promenama i životnoj sredini, sa specifičnim zadacima čiji je cilj smanjenje emisije i, još šire, zacrtavajući što snažniji razvoj obnovljivih izvora energije i poboljšanja energetske efikasnosti. Ove politike već su stvorile zamajac, kritičnu masu, u nekim slučajevima podržanu i pokretanu zakonom, kao i nacionalnom usklađenošću na nivou pojedinačnih država, koje bi stajale iza zajedničkog, evropskog pristupa.
Možete pomisliti kako je sve lepo i fino i kako je nacionalna diferencijacija relikt nekih prošlih vremena, kada se upravljanje i vlasništvo nad energetskim izvorima u skoro svakoj evropskoj zemlji sprovodilo po centralističkom principu. U danima kada je Evropa bila u ratu sa samom sobom, ovi sistemi predstavljali su zaštićen zabran svačije nacionalne imovine. Danas smo, na mnogo načina, a i pravnim sporazumima, postali jedinstveni ekonomski prostor – pa zašto onda da ne ujedinimo i naše energetske sisteme?
Suprotno je mišljenje da ovakvi predlozi iz Brisela omogućavaju kontrolu nad EU državama po svim ključnim odlukama. Energetska bezbednost je, naravno, pitanje nacionalne bezbednosti, a u krajnjoj instanci svaka vlada pojedinačno snosi odgovornost za obezbeđivanje stabilnih energetskih izvora. S obzirom na tržišne neuspehe oko rešavanja posledica ugljeničnih emisija, samo pojedinačne države mogu obezbediti da se spoljni faktori uračunaju u konačni zbir i “podvuče crta” na energetskom računu. Međutim, državna kontrola tržišta može biti skupa, razarajuća po inovativnost i uskih shvatanja. Zajednička poljoprivredna politika je najbolji primer kako centralizovana kontrola može otići predaleko, koliko god da su početni ciljevi bili dobronamerni.
Kao i kod CAP-a (Common Agricultural Policy to jest ZPP, Zajednička poljiprivredna politika) nova Evropska energetska unija praktično ignoriše tehnički i naučni napredak, imajući veoma malo toga da kaže i pokaže kada se radi o trgovinskim vezama sa drugim delovima sveta – iako su te veze mogle, u mnogim slučajevima, da Evropi obezbede jeftinije zalihe i smanjivanje troškova za kupovinu energenata. Na prvi pogled biste pomislili kako bi Šefčovič i njegove kolege bile veoma srećne ako bi Evropa bila potpuno samodovoljna u energetskom smislu.
Prisutna je zabrinutost za evropsku energetsku budućnost kao i “filozofski pristup” Komisije ovoj problematici. Ipak, ovo su realni problemi, a uz to sve više zabrinjava i odsustvo bilo kakvog ozbiljnijeg doprinosa Velike Britanije ovoj debati.
Britanija je, na kraju krajeva, među najvećim proizvođačima nafte i gasa unutar Evropske unije, i najveće stecište vrhunskih naučnih i tehničkih univerziteta od kojih su brojni izuzetno aktivni upravo u oblasti energije. Britanija bi trebalo da ima reč koja se daleko više čuje, trebalo je takođe i da pomogne ovoj ideji kada je u pitanju njena izrada. Ipak, stvarnost je takva da se Velika Britanija, onako kako se na nju gleda iz Brisela, “samo jednim zidom naslonjena na Evropsku kuću”, spremna da je uskoro napusti. Velika Britanija će, bez imalo sumnje, imati svoju unutrašnju raspravu o članstvu u EU, ali ako, kao što se čini verovatnim, donese odluku da u njoj ostane, shvatićemo kako je Evropa – a ne Britanija – ta koja je učinila bitne pomake, a da su se u evropskim agendama našle sasvim nove, unekoliko drukčije politike.