Sa skoro 50 zahteva za pristupanjem do sada, prvobitna zabrinutost da li će kineska inicijativa za uspostavljanje Azijske banke za infrastrukturne investicije (AIIB) obezbediti dovoljno učesnika za kredibilnu zastupljenost na međunarodnoj sceni, sada je prerasla u zabrinutost da ima previše članova uz bojazan kako bi oni mogli da se dogovore o važnim pitanjima. Sada dolazi teži deo: stvaranje razvojne institucije koja istovremeno može da odgovori na različite potrebe svojih azijskih zajmotražilaca, kao i potrebe u upravljačkom delu svojih finansijera u Evropi i drugde. Za Fajnenšel Tajms piše Jukon Huang, viši saradnik Karnegi Fondacije i bivši direktor Svetske banke za operacije u Aziji i Evropi.
Ulazak u Azijsku razvojnu banku nije u doglednoj budućnosti politički izvodljiv za Vašington s obzirom na negativne stavove izražene u Kongresu, ali su poruke koje stižu iz SAD sada postale konstruktivnije, i pokazuju prelazak sa tvrde opozicije na signaliziranje spremnosti na saradnju u izjavama visokih zvaničnika ministarstva finansija. Ipak, u ovim izjavama se i dalje izražava zabrinutost oko toga da li će se AIIB – sa planiranih 100 milijardi dolara registrovanog kapitala – pridržavati “najviših standarda”, a posebno kada je reč o socijalnim i ekološkim posledicama pri odobravanju sredstava za buduće projekte. Neke od zemalja kandidata kao što je Australija su naveli takve rezerve da opravdaju svoju prvobitno mlaku podršku pristupanju.
Takve opomene promašuju suštinu. Cilj – kao što je ukazano na konferencijama za novinare – nije samo da se dupliraju navodno “najviši standardi” postojećih institucija kao što su Svetska banka, MMF i Azijska banka za razvoj, već da iskoristi ovu jedinstvenu priliku da uspostavi “prave standarde”.
Ono što se mora reći u prilog ovim institucijama jeste da su one ulagale ozbiljne napore da razviju efikasnije i široko postavljene smernice, ali napredak je bio nepojamno spor. Kao menadžer koji je radio u Svetskoj banci na tako različitim zemljama kao što su Rusija, Bangladeš, Nepal i Kina mogu da potvrdim činjenicu da su i menadžment i osoblje, kao i da su traženi standardi i mnoge od operativnih procedura bili frustrirajuće birokratski, skupi i nepodobni za bavljenje stvarnim potrebama klijenata zajmoprimaca. Razlog za to je arhaična upravljačka struktura i nespremnost nekih velikih akcionara, u Svetskoj banci i MMF-u, da prilagode glasačku moć upravnog odbora pomerajući težište sa razvijenih zemalja na veću ulogu zemalja u razvoju u skladu sa njihovom većom ulogom u globalnoj ekonomiji.
Šta bi, dakle, bili “pravi standardi”? Evo tri ključna elementa.
Prvo, multilateralne institucije kao što je Svetska banka imaju rezidentan odbor, koji broji 20 i više izvršnih direktora koji predstavljaju svoje zemlje ili grupe zemalja. Da li bi velika komercijalna banka ili velika svetska kompanija efikasno funkcionisala ako bi njen izvršni direktor morao da podnosi izveštaj ne samo svom šefu nego i na još 20 drugih mesta koja predstavljaju raznovrsne interese, i na dnevnoj bazi se bave operativnim pitanjima i odlukama u vezi sa različitim politikama? Odgovor je – ne. Posledica toga je da osoblje i menadžment provode previše vremena pripremajući brojne duge izveštaje koji treba da budu odobreni na odboru ili informacije, a procedure obrade su gotovo mučilačke, uz nepostojanje fokusa, dok je priprema projekta preskupa. Kao i sve veće kompanije i banke, i odbor AIIB treba da se sastaje tek povremeno, kako bi preispitao politiku i davao smernice.
Drugo, poslovi razvoja postaju sve intenzivniji kada je reč o angažmanu na terenu i osoblju. Agencije kao što su Svetska banka i Azijska banka za razvoj imaju stalne misije u svim aktivnim zemljama zajmoprimcima i troškovi držanja 100 i više zaposlenih na terenu su veliki. Sa svojim ciljem da bude specijalizovana za infrastrukturu, i manje umešana u direktne aktivnosti u vezi sa siromaštvom, kao što su obrazovanje i zdravstvo i mogućnošću oslanjanja na druge agencije za makroekonomsko izveštavanje, AIIB bi mogao da izbegne potrebu za velikim operacijama na terenu. Umesto toga, mogao bi da razmotri postavljanje nekoliko članova ključnog osoblja u postojećim regionalnim kancelarijama Svetske banke ili Azijske banke za razvoj – dobijajući tako na efikasnosti i kombinovanju iskustava.
Konačno, briga za garancije o izbegavanju ili ublažavanju svih negativnih socijalnih i ekoloških posledica projekata, zaslužuje pažnju koju privlači. Cilj treba da bude ne spuštanje lestvice standarda, već da se razviju razumnija merila. Čak i unutar postojećih multilateralnih razvojnih banaka, postoji opšta saglasnost da je potreban novi pristup i mnogo razmišljanja je posvećeno razvoju boljih smernica. U globalu, trebalo bi se odmaknuti od zahteva za poštovanje preterano krutih pravnih uzusa, ka pristupu više zasnovanom na proceni rizika koji podrazumevaju procenu mogućih ishoda. Većina projekata, u stvari, ima ograničene rizike u vezi sa potencijalnim društvenim i ekološkim štetama.
Tendencija da primenjuje iste smernice za sve projekte nepotrebno povećava troškove i otežava napore da se potrebna pažnja usmeri na one tačke gde su rizici i stvarni i značajni.
Oblikovanje AIIB treba posmatrati ne kao pretnju postizanja najviših standarda, već́ kao retku priliku da se pomogne postojećim multilateralnim agencijama razvijaju prave standarde. Izjave podrške koje dolaze iz upravljačkih struktura MMF-a, Svetske banke i Azijske razvojne banke o njihovom interesovanju za saradnju sa AIIB predstavljaju koristan korak u tom pravcu.