Odluka nekoliko evropskih zemalja da se pridruži Azijskoj infrastrukturnoj investicionoj banci koju je inicirala Kina, stvorila je široko rasprostranjeni narativ: Peking, frustriran njegovim isključenjem iz krugova centara moći u postojećim međunarodnim ekonomskim institucijama, stvara sopstveni krug. Pristupanje Velike Britanije ovoj banci, koju prati (za sada) još pet drugih evropskih zemalja, moćan je dokaz uloge Kine kao hegemona u usponu.
Ovaj narativ nije pogrešan, ali je daleko od toga da je u pitanju cela priča. Prvo, odluka Kine da zaobiđe multilateralne institucije i nastavi sama sa razvojnim kreditiranjem bio je potez na koji je samu sebe jedva primorala. Drugo, spremnost Pekinga da Zapadnim zemljama dozvoli da se priključe Azijskoj investicionoj banci (AIIB) je takođe priznanje da njeni bilateralni napori često nisu dobro funkcionisali. Barem tako misle neki na zapadu.
Na prvom mestu, utisak i uloga koju Kina pokušava da hrabro odigra kako bi pridobila maksimalno moguću ulogu u postojećim institucijama kao što su MMF i Svetska banka bilo bi ozbiljno preterivanje. Na primer, često je (i ispravno) izjavljivano da su SAD podrivale poverenje svetskih tržišta u razvoju prema MMF-u, propuštanjem da se kroz američki Kongres provuče i izglasa”kvota” doprinosa koji bi zemljama sa srednjim prihodom dao više snage unutar izvršnog odbora MMF-a.U isto vreme, Sjedinjene Države, zajedno sa drugim razvijenim ekonomijama, besciljno su se opirale da MMF uzima ad hoc doprinose od tržišta u razvoju: zvaničnici američkog Ministarstva finansija svojevremeno su čak žestoko negirali da su se takvi razgovori ikada dešavali.
Ono što je manje isticano, mada se o tome više izveštavalo od strane učesnika u pregovorima, jeste da se Kina borila da obuzda rast sopstvenog glasačkog prava u Izvršnom odboru MMF-a ispod Japana. Peking nije želeo veći uticaj – a ni odgovornost za postupke MMF-a – koji bi proizašli iz toga što su drugi po redu po brojnosti glasova u odboru Fonda (niti je, uzgred, to igralo značajniju ulogu u Doha rundi trgovinskih pregovora, pomažući da na smrt zadavi već bolesno stvorenje).
Da budemo fer, treba napomenuti da su se Fond i Banka, tokom svog višedecenijskog rada, jedva pokazali kao nepristrasni promoteri zajedničkog tj. “globalnog blagostanja”. Sjedinjene Države su koristile MMF i Svetsku banku kako bi vodile bitku protiv onih vlada koje su postale “hladnoratovski klijenti” ovih institucija, pa bi “ponekad”, kao svoj prioritet, stavljale interese zapadnih investitora. Kina je možda smatrala da su takve institucije “zaražene” zapadnim neoliberalizmom, postajući tako aktivno uključene u nanošenje prevelike političke štete sebi, a unutar zemalja u razvoju – posebno imajući u vidu transparentnost i istaknutost njihove odluke. Kratkovidost američkog Kongresa u vezi sa doprinosom MMF-a je tome dala odličan izgovor pa su Sjedinjene Države, same i za sebe, povele sopstvenu bitku (protiv Kine i azijskih zemalja), mada nije nimalo istinito da je ona, pre toga, iscrpla sve multilateralne mogućnosti.
U vezi drugog pitanja, s obzirom da je učešće evropskih vlada dokaz ekonomske moći Kine – jer, Britanija navodno želi da London što pre prigrabi poslovno trgovinske mogućnosti off-shore juana tj. renminbija – cena ovog poteza je pitanje mogućnosti i potrebe koju Kina može imati pri kontroli ovih institucija. Izveštaji koji govore da će Kina odustati od veta u ovim institucijama u zamenu za evropsko učešće sugerišu priznanje Pekinga o njegovoj potrebi za političkim legitimitetom, kao i spremnost da učini ustupke kako bi ovaj legitimitet zadobila.
Na taj način je Peking, zapravo, sada pozvao zapadne zemlje da sa svojim aktivnim i uticajnim nevladinim zajednicama rade unutar AIIB – ono što su dosad radili unutar Svetske banke – kontinuirano nastavljajući da uvode ograničenja na sopstvena kreditiranja a usled zabrinutosti za životnu sredinu i ljudska prava, glasno objavljujući povrede istih. Bez obzira što nije do kraja jasno da li sam Peking neposredno brine o takvim pritiscima, ipak – ako želi političku podršku evropskih zemalja i njihovo učešće – mogao bi biti primoran da na to obrati pažnju, makar s određene distance.
U tom slučaju, zašto bi Peking želeo da u AIIB pre svega uključi razvijene ekonomije? Realnost je da su njena iskustva sa bilateralnim kreditiranjem bila više nego otrežnjujuća. Kroz svoje različite agencije, uključujući i Kinesku razvojnu banku kao i kinesku uvoznu-izvoznu ExIm banku, u stvari je izdavanje svojih ogromnih deviznih rezervi u vidu kreditnih pozajmica, jer Peking već godinama nadmašuje Svetsku banku kao najveći globalni obezbedilac u finansiranju razvoja zemalja sa srednjim prihodima.
Međutim, pokušaji da kreditiranje iskoristi za kupovinu političke odanosti, obezbeđivanje uvoza prirodnih resursa kao i izvozna tržišta za svoje robe, doživljavaju sve veći fijasko. Iz ovoga proizlazi da neprozirno kreditiranje nestabilnih režima nije nikakva garancija, bilo komercijalne ili geopolitičke isplativosti. Pozivanjem iskusnijih kreditora pod svoje okrilje, Kina i AIIB žele da uvere dužnika da ovo nije samo stara kineska kreditna praksa zaodevena u novo ruho.
Zaključak koji se pojavljuje iz proširenja aktivnosti AIIB je da Kina nije ni hegemon a ni nezavisna kao što izgleda.
Opšte uverenje je da narativ o ulozi Kine u globalnom upravljanju ide otprilike ovako:
1.Kina postaje ekonomska supersila
2.Kina je isključena iz vodećih uloga u postojećim multinacionalnim institucijama
3. Kina se snalazi sama
4. Kina je postala rival Svetskoj banci
5. Kina oseća trijumfalizam jer su joj se zapadne zemlje pridružile
U stvari, bilo bi preciznije promatrati sled stvari na sledeći način:
1. Kina je prerasla u ekonomsku supersilu
2. Kina izbegava vodeću ulogu u postojećim multinacionalnim institucijama
3. Kina započinje jednostrane razvojne zajmove
4. Kina smatra da je “povereničko-dužnička” diplomatija teža nego što izgleda
5. Kina prebacuje svoje finansijske resurse na nove razvojne banke
6. Kina prihvata da su joj zapadne zemlje potrebne kako bi joj dale bankarski legitimitet
7. Ulazak evropskih zemalja u AIIB je fascinantan razvoj situacije za ove “štrebere globalnog upravljanja”, premda i sama ideja kako je ovakav razvoj događaja “nepomućen trijumf za Kinu” značajno preterivanje.