Stručnjaci i eksperti koji misle da je politička i ekonomska ekspanzija Kine u opasnosti zanemaruju, izgleda, način na koji se ova zemlja dosad izvanredno prilagođavala i učila: a ovo su dve ključne stvari svake ekonomske vojne i socijalne politike.
U kineskoj agendi za ovu 2015. godinu, onakvoj kako ju je predstavio kineski premijer Li Kećjang (Li Keqiang), a obznanjenoj ovog marta tokom Nacionalnog narodnog kongresa, istaknuta je važnost pomaka ove zemlje ka “novom standardu” ekonomskog rasta od sedam odsto. ranije je “normal” bila 8.5 odsto.
Pomak ka sporijem privrednom rastu predstavlja veoma ozbiljan izazov, iako Kini nudi mogućnost obezbeđivanja dugoročnog ekonomskog razvoja. Lideri ove zemlje prepoznaju tu priliku i preduzimaju mere kako bi podržali prelazak na održivije modele privrednog rasta. Ministarstvo finansija je podiglo lestvicu za budžetski deficit centralne vlade sa 1,8 odsto BDP-a iz 2014. na 2,7 odsto u 2015, odobravajući visokozaduženim lokalnim vladama zamenu duga koji dospeva ove godine, a koji iznosi bilion kineskih juana ($161,1 mlrd), i to obveznicama koje imaju niže kamatne stope.
Uz to, Narodna banka Kine (PBOC) je pružila i monetarnu podršku postepenim snižavanjem kamatnih stopa i rezervi. S obzirom da kineske plate još rastu, inflacioni cilj za 2015. postavljen je na tri odsto iako je inflacija proizvođačkih cena već 36 meseci negativna. Takođe Narodna banka Kine je u svoja predviđanja ukalkulisala i okruženje stabilnog režima valutnog kursa za ovu godinu, i to uprkos vratolomnoj depresijaciji japanskog jena, evra i valuta brzorazvojnih ekonomija u odnosu na dolar, čime promoviše i globalnu stabilnost. Takva politika odražava zapanjujuću odlučnost vezanu uz nastavak koračanja putem strukturnih reformi. Kineska vlada, po svemu sudeći, ima jasnu dugoročnu viziju.
Raskrsnica: put u četiri pravca
Međutim, nisu svi optimistični kada su u pitanju kineski planovi. Dejvid Šembo (David Shambaugh), koji već dugo prati ekonomska, socijalna i društvena dešavanja u Kini nedavno je otišao toliko daleko da je upozorio na to da izazovi s kojima je suočen politički sistem, pod vođstvom Kineske komunističke partije, mogu biti ozbiljno kompromitovani sposobnosću vlade da sprovede paket ambicioznih privrednih reformi koje je objavila 2013. Ipak, sve se čini da tvrdnja kako je ekonomski i politički razvoj Kine u opasnosti zanemaruje postupak prilagođavanja i učenja, koji je temelj svake diplomatske, privredne, vojne i socijalne politike. Ovaj je postupak, obeležen eksperimentisanjem, analizama, procenama i prilagođavanjem proistekao je iz vojnih iskustava komunističke partije Kine tokom 30-ih, a Deng Ksjaoping ga je u svom programu reformi primenjivao tokom 80-ih, dok su ga naknadno “doterale” potonje kineske vođe.
S obzirom da nijedna ekonomija nije nikada iskusila privredni rast koji je tako brz rast i tako velikih razmera, jedini put upravljanja kineskim razvojem bio je, kako je to rekao Deng, “preći reku osećajući kamenje”. Kineski pristup kreiranju politike prilagođavanja rezultirao je ne samo spektakularnim neuspesima, čija je posledica bila zatvaranje čitavih tržišta, već i izuzetnim uspesima, dajući ostalim kineskim provincijama modele koji su mogli da se primene širom zemlje. Neki eksperimenti dali su ne tako jasne rezultate, pružajuči pozitivan doprinos, na primer, rastu BDP-a, ali i doprinoseći problemima kao što su industrijska osposobljenost, zagađenje, korupcija i stvaranje “gradova duhova”. U kontekstu ovog neumornog i stalnog eksperimentisanja, shvatljive su i takve hotimične, nenamerne posledice. Puka činjenica da su se one pojavile ni na koji način ne nagoveštava da Kina srlja u propast: ovo bi bio slučaj samo onda kada bi problemi ostali nerešeni. Sprečavanje takvih ishoda nalaže napore koji neminovno idu uporedo s prilagođavanjem kineske “nove normale”, nadilazeći politiku čiji je cilj održavanje ekonomskog rasta. Cilj reformi, kako je ovog meseca naglašeno na Kineskom komunističkom kongresu, mora da je upravljen u cilju poboljšanja poslovnog i životnog okruženja, unapređenje održivosti sredine, snažno podsticanje inovativnosti kao i jačanje konkurentosti.
Upravo ovo je “četvorosmerni pristup” kojeg kineske vođe, kako se čini, prisvajaju. Počev od rezova u potrošnji uglja do hvatanja u koštac sa zagađenjem vazduha i planova integracije informacionih tehnologija u savremeni proizvodni proces, kineska vlada je i ovog marta pokazala kako prepoznaje imperative reformi. Ostajući nepopustljiva u svojim stremljenjima ka iskorenjivanju korupcije, ona je pokazala odlučnost da učini sve ono što je nužno radi daljeg obezbeđivanja kineskog uspeha. Ipak, to ne znači da će u budućnosti sve teći glatko i lako. Kineska birokratija je pred izazovom radikalnog prilagođavanja, kako bi mogla da se nosi s rizicima globalizacije i držanja koraka s novim tehnologijama. Najveći izazov će, pre svega, biti preokret ka stabilnoj industrijskoj bazi koja treba da se zasniva na znanju i što boljoj edukaciji, ekološkom osvešćivanju koje treba da je sveobuhvatno a ne samo mrtvo slovo na papiru (ovo je već vise godina unazad jedan od glavnih problema s kojima se Kina suočava). Takođe, kineska vlada mora da preduzima korake kako bi omogućila silama slobodnog (tj. nekomunističkog) tržišta da igraju važniju ulogu pri usmeravanju ekonomskih aktivnosti, kao i vezano uz redukovanje potreba licenciranja i regulatornih propisa u privatnom sektoru.
Prirodno je da će i tržište imati koristi od rasta potrošačke moći u kineskim domaćinstvima. Konstantni rast realnih plata istiskuje neefikasne industrije koje su se pouzdale isključivo u jeftinu radnu snagu, dok će istovremeno poboljšavati konkuretnost proizvođača koji privlače sve istančanije afinitete sve moćnijih kineskih potrošača. Radi bolje podrške ovom ekonomskom-političkom-privrednom-socijalnom planu, Kina trenutno primenjuje, recimo, osiguranje depozita. Takođe, vlada sprovodi i reformu neefikasnog sistema inicijalnih javnih ponuda. Aktivnije i efikasnije tržište inicijalnih javnih ponuda omogućilo bi kineskim kompanijama da zadovolje finansijske potrebe bez posredništva banaka. Ovo je veoma bitan korak u procesu pomaganja preduzećima pri eliminisanju njihove prezaduženosti. Stalno umanjenje uloge banaka važno je za uravnotežavanje kineske ekonomije. Tržišna kapitalizacija deonica u Kini iznosi samo 40% BDP-a, dok bankovna sredstva iznose 26% BDP-a. Istovremeno, samo 10% ukupnog socijalnog finansiranja dolazi sa tržišta deonicama.
Neuspeh je majka uspeha
Ipak, jedna važna komponenta nedostaje u ovom radnom rasporedu kineskih reformi za ovu godinu: unapređivanje stečajne procedure za propale zajmoprimce. Ako takvi zajmoprimci i projekti ne istupe iz sadašnjeg kineskog sistema brzo i glatko, tržište će se opteretiti nenaplativim spornim potraživanjima i nedovršenim projektima. Ova zemlja je dosad u mnogo navrata pokazala svoju izdržljivost i prilagodljivost, a sad to mora da učini još jednom, nastojeći da se pobrine da njen “novi standard” bude što stabilniji i sveobuhvatniji. Ovaj potez za sobom povlači osnaživanje kineskih institucionalnih temelja kao i uspostavljanje jasnih, transparetnih pravila u cilju podsticaja eksperimentisanja i inovacija, omogućavanja što bezbolnijeg izlaza iz propalih projekata i pravilno rukovanje posledicama grešaka. Neuspeh, na taj način, može za Kinu biti majka uspeha – ali samo ako se potrudimo da iz njega nešto naučimo.
Na sreću, izgleda da kineski lideri nameravaju da učine upravo to.
(Andrew Sheng, Predsednik Globalnog instituta Fung i profesor na univerzitetu Cinghua u Pekingu)