Novinar mesečnika Atlantik Džo Pinsker napisao je za mesečnik Atlantik priču o najnovijem “modnom kriku” velikih korporacija: meditaciji. Naime Target, Gugl i Ford započeli su obuku iz svesnosti i pažnje za svoje zaposlene. Da li je kapitalizam zakomplikovao nešto tako prosto kao što je pravilno disanje, upitao je Pinsker Dejvida Gelsa, koji upravo ovaj fenomen razmatra u svojoj novoj knjizi, Rad na svesnosti (Mindful Work).
Pošto sam počeo meditiram pre dve godine, moja dosadašnja praksa bila je sramno sporadična, piše autor ovog članka, Džo Pinsker. Kada bih nekako i uspevao da “povučem ručnu” u svom poslu i skrasim se na nekoliko trenutaka – bez mobilnog, bez računara i ostalih uređaja – u tim momentima bih iskusio da me istočnjačka kontrola daha oslobađa svih bolova i problema vezanih za ono što se dešava na poslu. Ali, kako David Gels primećuje u svojoj novoj knjizi, taj kontrast i razlika polagano počinju da se gube i rastvaraju, a u posao počinje da se preliva smirenost – ili barem jedan njen deo – nastao upražnjavanjem meditacije.
Gels, novinar biznis rubrike u Njujork tajmsu, katalogizirao je ovaj trend u nastajanju, kojim se među zaposlenima, kroz višegodišnje programe promoviše trening svesti – aktivnost koju je možda najbolje opisati kao “nečinjenje bilo čega”. Preciznije, svesnost podrazumeva nečije usredsređivanje na senzacije koje su se desile baš ovog trenutka, uz zapažanje, bez ikakvih frustracija ili osuda, i uz praćenje svakog mentalnog lutanja našeg uma. U tom stanju, treba pustiti mislima da slobodno padnu na um i iz njega isto tako nestanu – bez ikakvog ulaganja svesnosti u razmišljanje otkud baš one tu. Ova vrsta mentalne vežbe može se sprovoditi bilo gde – za vašim stolom, čekajući prevoz – i u bilo koje vreme. Decenije istraživanja sugerišu da izdvajanje vremena za ovakvu meditaciju može poboljšati koncentraciju i smanjiti stres.
Gels je 2012. prvi put pisao o usponu korporativnih treninga meditacije i to za Fajnenšel Tajms, kada je predstavio u ono vreme još uvek retku ali obećavajuću inicijativu pokrenutu od kompanije General Mills. U godinama koje su usledile, slične programe uveli su Ford, Google, Target, Adobe – pa čak i Goldman Sachs i Davos. Usvajanje meditacije bilo je brzo, možda zbog svog potencijala u poboljšanju finansijskih rezultata: kompanija Aetna procenjuje da je od pokretanja svog programa mentalne obuke uštedela oko 2.000 dolara po zaposlenom kada su u pitanju troškovi zdravstvene zaštite, uz to imajući i zaradu od oko naknadnih 3.000 dolara po zaposlenom kada je u pitanju produktivnost, koja je porasla. Mentalno ojačani radnici su, po dosadašnjim iskustvima, zdraviji i usredsređeniji.
Pinsker je nedavno razgovarao sa Gelsom o tome kako su mentalni treninzi ponikli kao i šta se dešava kada izlažete jednu praksu neopterećenu materijalističkom snagom kapitalizma. Intervju koji sledi je redigovan i sažet zbog jasnoće.
Joe Pinsker: U vašoj knjizi, pratite “američki trag svesnosti” u prošlost sve do Henrija Dejvida Toroa (Henry David Thoreau) koji je prilično dobro poznavao budističku i hindu duhovnu baštinu. Takođe ste navodili i Alena Ginzberga koji se bavio duhom Istoka tokom 1960-tih, ali može li se govoriti o vašem prvom momentu korporativne potrebe za meditacijom, koja je nastala sredinom 1990-ih?
David Gelles: Ima jedan možda neobičan i veoma iznenađujući primer. Mnogo pre nego što je Google pokrenuo svoja kompanijska predavanja o emocionalnoj inteligenciji, kroz svoje kurseve u Mauntin Vjuu, to je učinio Monsanto, koji je bio prvi među svim kompanijama koja je to pokušala. Imali su tada direktora vrlo naprednih svatanja, koji je za ovu praksu bio i lično veoma zainteresovan. Doveo je veoma kvalifikovanog i iskusnog učitelja po imenu Mirabaj Buš (Mirabai Bush), s kojim su mahom rukovodioci kompanije počeli da uče.
Ovi ljudi iz vrha kompanije, koji su gro svoje karijere proveli u korporativnom svetu, iznenada su bili izloženi načinu razmišljanja i odnosima koji se tiču njih samih, potom njihovog odnosu prema klijentima sve do, čak, možda i “planetarnog” nivoa, nešto što nikada pre nisu iskusili. Neki od njih imali su tada izuzetno jaka emotivna otvaranja. Neki su, zapravo, napustili kompaniju baš u momentu kada je mentalna obuka počela da se odvija. Početak obuke bio je za direktore ove kompanije i početak različitog načina na koji su oni, kao polaznici ovog kursa, počeli da razmišljaju o svetu.
I onda se, naravno, desilo da je generalni direktor koji je uveo časove meditacije dobio otkaz, program je ukinut, a niko ga nikada nije opet pomenuo. Ovakve stvari se dešavaju u današnjoj, korporativnoj Americi.
Pinsker: Pa zašto onda mislite da je meditacija uzela maha u korporativnom svetu baš sada? Isprva mi se učinilo da kompanije imaju veće šanse da prihvate stvari koje mogu da kvantifikuju, pobroje, a tek odnedavno se i stvarno zna da se dobre strane obuke iz svesnosti zaista i realno odražavaju na kompanijske prihode. Da li ova teorija stoji ili ne?
Gelles: Mislim da veliki deo toga stoji, apsolutno. Mislim da postoje tri glavna razloga zašto baš danas vidimo da je meditacija na radnom mestu aktuelnija nego ikada pre. Prvi je upravo ono što ste rekli. Tokom poslednjih 30 godina sproveden je ogroman broj istraživanja. Akademska istraživanja, naučna istraživanja koja su zaista kvantifikovala efekte nove svesnosti, ponikle iz meditacije. Sada znamo da ovakav trening zapravo menja strukturu našeg mozga na načine za koje smatramo da su uglavnom pozitivni. Vežbanje koncentracije, opuštanja, svesnosti, tehnike disanja – sve to poboljšava naš imuni sistem na način koji smo merenjem potvrdili. Zapravo, sve upućuje na to da se ovom vežbom umanjuje stres koji doživljavamo na mentalnom nivou, kao i stres koji doživljava naš organizam – zasnovanog na merenju srčanog ritma i nivoa kortizola. Dakle, postoje podaci. Znamo da meditacija menja telesne funkcije nabolje, kao i da su sve promene uglavnom korisne.
Tek sada počinjemo da uočavamo koji su to naredni koraci koji treba da uslede. Počinjemo da uočavamo kompanije koje već analiziraju šta se dešava kada u svoj radni proces ubace meditaciju. I tako je Aetna, kompanija za prodaju planova zdravstvenog osiguranja izvestila da su se troškovi zdravstvene zaštite zapravo umanjili u odnosu na one od pre godinu dana, kada je obuka za meditaciju tek počela. Odjednom je tu i pomalo mučno priznanje da “meditacija možda čak može da utiče na krajnje rezultate”. Dakle, to je jedan od razloga. Mislim da smo na mestu gde možemo imati mnogo više razgovora zasnovanih na iskustvima, što mislim da pomaže da ovaj koncept više ne bude babaroga ponikla na New Age filozofiji iz 90-tih.
Druga stvar koja mislim da je bitna je to što je u proteklih 30 godina meditacija postala zaista sekularna stvar, bez ikakvog upliva bilo kakve religije i vere. Da, ima neke veze i neko poreklo u tradicionalnim istočnim praksama, ali ono što se danas uči i vežba nije ništa nalik religiji. Stoga mislim da je sekularizacija duhovnog treninga – činjenica da je to gotovo čisto naučna praksa – veoma doprinela da je prigrli veliki broj korporacija, naročito one najeminentnije.
Treći je, mislim, obuka svesnosti, i kako je ona danas prihvaćena na radnom mestu jer mi se čini da nam je potrebnija nego ikad. Nalazimo se pod izuzetnim stresovima. Već smo toliko izrešetani neprekidnim baražom informacija. Postali smo toliko zavisni od tehnologija, komunikacija i društvenih mreža da nam se mogućnost povratka sadašnjem trenutku i prestanak opsednutosti slapovima sa Tvitera i Fejsbuka čini jedinstvenom i trajno privlačnom – što je potpuno razumljivo. Mislim da je prilika za mentalnim smirenjem, nakon frenetičnog radnog dana, potpuno očaravajuća opcija za današnjeg čoveka, premorenog i pod stalnim stresom.
Pinsker: Ako je upražnjavanje meditacije od posebne važnosti jer ohrabruje ljude da osveste načine kojima izlaze na kraj s ometanjem mentalnog mira, kako se onda ta ideja svesnosti može uvezati sa savremenim zahtevima konstantne raspetosti na više strana, tzv. multitaskingom?
Gelles: Rekao bih da je multitasking mit. Mislim da se zapravo vrlo retko, ako je ikada i ostvarivo, mogu raditi dve stvari u isto vreme. Mislim da je ono što radimo samo veoma brzo prebacivanje tj. “šaltovanje” s jednog zadatka na drugi, što dovodi do suštinske neefikasnosti. Da li je to deo stila savremenog radnog mesta? U određenoj meri, da. Mislim i da je to trenutak kada se otvaraju mogućnosti. Kada se fokusiram na pisanje priče, pošto sam novinar lista The Times, da li sam onda u stanju da svoju pažnju usredsredim samo na čin pisanja te priče, a da moj um bude neometan stalnim proverama Fejsbuka i Tvitera na svakih 30 sekundi? Moguće je. Naravno, moj um je privučen ovim stalnim ulazima-izlazima, tim konstantnim stimulansima koji dolaze sa strane.
I u tome je cela igra. Ona se sastoji u tome da ne morate nužno popuštati pred tim nagonima. Sada, ako zazvoni telefon, treba li da odgovorim? Da. Ne zalažem se za neku vrstu hermetičkog načina življenja u jednoj kancelariji, ali mislim da stoji suština: mi, zapravo, možemo da se fokusiramo da radimo jednu po jednu stvar, pa verujem da su ishodi i rezultati nastali takvom praksom izgledno bolji nego onda kada smo stalno ometani podsticajima sa strane.
Pinsker: Proteklih godina bilo je svakakvih programa koje su kompanije upražnjavale verujući da je to, u nekom trenutku, bila prava stvar. Postoji li neki znak da će i trening meditacije takođe biti svojevrsni korporativni hir, ili postoje naznake da će zaista zaživeti na američkom radnom mestu?
Gelles: Uvek postoji rizik da ovakve stvari postanu pomodarija. A jedna od stvari na koje apelujem u svojoj knjizi je usredsređivanje na to da na vašem radnom mestu dobijete dobre učitelje. Jer, odsustvom dobrih nastavnika se veoma lako izgubi smisao i bogatstvo istočnih duhovnih tradicija, koje se u nedostku pravog instruktora razblaže i iskrivljuju, i onda vrlo brzo zastrane, promašujući prave stvari.
U vezi toga, mislim da postoje pravi razlozi da se veruje kako postoji trajna potreba za ovim treningom. A da li će se trening zvati “svesnost” ili ne – videćemo. Ne mislim da je ovo stvar trenutnog hira zaposlenih i poslodavaca, koji shvataju da moramo voditi daleko više računa o našem umu i telu i da, na taj način, zapravo stvaramo bolje kompanije i bolje rezultate. Mislim da je sada napravljen obećavajuće trajni pomak u načinu na koji mnoge od najvećih kompanija razmišljaju kako treba da rade posao.
Pinsker: U vašoj knjizi govorite o programu pakovanja i distribucije koju rade zaposleni u kompaniji Green Mountain Coffee, navodeći je kao primer kako se meditacija može primeniti čak i na radnička zanimanja. Stoga mi se nametnulo pitanje ravnomerno raspoređenog meditacionog treninga kako na kancelarijske tako i poslove u proizvodnji. Da li je meditacija na isti način efikasna za obe vrste radnika?
Gelles: Dozvolite mi da prvo odgovorim na drugi deo vašeg pitanja. Mislim da bi svako ko je zainteresovan za upražnjavanje meditacije mogao od nje potencijalno imati velike koristi. Kažem “svako ko je zainteresovan za to”, jer ovom prilikom ne sugerišem da apsolutno svako treba da meditira. Ko sam ja da kažem takvo šta? Ali, za one koji su radoznali, i imaju apetita da saznaju o čemu se radi, bilo da su radnici u pogonu ili najvažniji izvršni direktori – vredi pokušati i videti ima li meditacija vrednosti za svakoga od njih pojedinačno. Pozicija u kompaniji je potpuno nebitna.
Što se tiče toga da li programi jesu ili nisu ravnomerno raspoređeni “po vertikali”, po mom iskustvu, odgovor je – verovatno nisu. Meditacija se mahom obučava u krug “belih kragni”. Ali, opet, čitava američka ekonomija naginje ka belim kragnama tj. administrativnim zamimanjima. Živimo u epohi informatičke privrede, tako da možda i nije iznenađujuće što su upravo Intel, Adobe, Google, sa svojom kolosalno velikom radnom snagom, najveći zagovornici i praktikanti ove metode.
Pinsker: Izgleda da ste pomalo zabrinuti, pogotovo pred kraj knjige, da bi zaposleni mogli doći do toga da ubede sebe kako su se “izlečili od stresa”, već samo posle jednog časa obuke, koji bi u stvari trebalo da bude tek odskočna daska za jedan dugotrajan i neprekidni proces. Šta se, po vašem mišljenju, može učiniti kako bi se sprečilo da do ovakvih stvari dolazi?
Gelles: Postoje razne vrste potencijalnih zamki na koje svako nailazi tokom sve intenzivnijeg upražnjavanja meditacije. Jedna od njih su neefikasni nastavnici, bez obzira na sredinu, a drugi je taj osećaj preteranih očekivanja i, istovremeno, “nedovoljnog rezultata”. Mislim da kad ljudi čuju da “meditacija umanjuje stres”, odjednom misle da ćemo biti u stanju da čim odradimo jedan ili dva časa meditacije, njihovi poslovi više neće biti stresni. A to, naravno, nije slučaj. Meditacija nam može pomoći da osnažimo sopstvene reakcije na negativne događaje, bilo na radnom mestu ili kod kuće, iako sama meditacija neće sprečiti dešavanje loših stvari, kojih uvek ima na pomolu.
Pinsker: U knjizi ste dali dovoljan broj primera do čega bi meditacija trebalo da dovede njenog praktikanta, ili barem koja je njena uloga, stvarajući društveno odgovorno ponašanje korporacija. Ali drugi argument koji se provlači kroz knjigu izgleda da je – dobra poslovna odluka. Meditacijom će se uštedeti na troškovima zdravstvenog osiguranja, a tu je i veliki dobitak na polju produktivnosti. Ima li nečeg kontradiktornog kada su u pitanju sposobnosti koje se razvijaju meditacijom, koja bi delimično trebalo da umanji značaj “ovozemaljskih i prizemnih” delatnosti, a s ciljem da se poboljša poenta ovakvog treninga?
Gelles: Živimo u kapitalističkom društvu i ekonomiji, a meditacij to ne može da se izmeni. Nadam se da meditacija može pružiti perspektivu pojedincima, onima koji se bave strukturom obavljanja biznisa a možda i samim kompanijama – perspektivu potrebnu za donošenje odluka i, čak, za uvođenje promena koji mogu doprineti ne samo po svom smislu, već da može doprineti i našem emotivnom, fizičkom i socijalnom blagostanju.
Ovo će biti lakše učiniti u privatnoj firmi nego u velikom, javnom preduzeću sa tonama birokratije, javnih akcionara i analitičara koji svi zajedno iščekuju da ih svaki kvartalni izveštaj obavesti o profitu, koji će se, kako misle, u nedogled uvećavati. Ovo je veliki, a i suštinski izazov u društvu u kakvom živimo, jer naša aktuelna ekonomija iznad svega vrednuje profit i konstantna uvećavanja kvartalnih profita. Stoga mislim da je takvo merilo uspeha suštinski manjkavo na duge staze.
Ne mislim, dakle, da su ove dve stvari nespojive, već prvenstveno mislim da se radi o pravilnom shvatanju naših očekivanja. Nigde nisam čuo, a nadam se da sa svoje strane nisam hotimice sugerisao, kako će meditacija na neki volšeban način doprineti nekoj budućoj utopiji. Ona, naravno, neće rešiti sve probleme. Ipak, nadam se da može pomoći usput, sa strane, kao važno dopunsko sredstvo u procesu savremenog poslovanja.
Pinsker: U knjizi ste usput pomenuli da kompanija Goldman Sachs ima neku vrstu programa meditacije koji sprovodi. Znate li šta je konkretno njihov program?
Gelles: Stalno obećavaju kako će mi ga pokazati ali ga zapravo još uvek nisam video. Koliko sam shvatio, neki zaposleni pohađaju časove meditacije. Jedan od članova njihovih odbora, Bil Džordž, jedan je od najglasnijih zagovornika meditacije u poslovnom svetu. On, zapravo, i vodi kurs meditacije za poslovne lidere u Harvardskoj poslovnoj školi.
Pinsker: Bez želje da izdvajam Goldman Sachs, ali kako uopšte “pomiriti” kulturu meditacije sa takvom kompanijom čiji su doprinosi društvu, da tako kažemo, manje nego očigledni? Postoji li rizik da se kompanija samozavarava pomišlju kako, sprovođenjem meditacije, “čini stvari od opšteg dobra po svet”?
Gelles: Mislim da je lako napraviti grešku i pomešati kompaniju s njenim zaposlenima. Samo u nekoliko slučajeva u knjizi zaista pokušavam da kažem kako je meditacija doprinela da kompanije počnu da donose odluke nasuprot njihovom ranijem poslovnom ponašanju. Fokus je, nadam se, na samim zaposlenima. Meditacija je najefikasnija onda kada je pojedinci koriste kako bi vodili više računa o sebi i svojim kolegama, kao i da prema drugim ljudima budemo dobronamerniji i predusretljiviji.
To je tačka na kojoj sam zaista nastojao da pokažem kako treba upravljati (realnim) očekivanjima, a i ne znam da li je bilo koja kompanija ikada rekla ili pomislila “kako mi ovde u firmi vežbamo meditaciju, pa eto, pogledajte nas i ugledajte se na nas jer mi smo odjednom apsolutno besprekorni korporativni akteri”. Nisam video ikoga ko bi, samo zato što kompanija ima meditacione treninge, potezao ovakav argument. Ali, opet, mislim da je pravo pitanje to da li postoji opasnost da kompanije ovo iskoriste kao dokaz da vode brigu o svojim zaposlenima, čak i ako, u ostalim slučajevima, ta briga, možda i ne postoji? I zato mislim ljudi kao što ste vi i ja treba da ih drže za reč, smatrajući ih odgovornima.