Pre tri zime, fotograf Daglas Lever (Douglas Levere) tražio je priliku za neki svoj sporedni projekat, nešto što bi ga razonodilo kao “hobi”ali mu ne bi smetalo u obavljanju njegovih svakodnevnih obaveza; nešto što ne bi zahtevalo predugačka putovanja od svoje kuće u predgrađu Bafala, Njujork. Dosetio se nečeg što mu je na severoistoku ove američke države lako dostupno a naizgled neiscrpno, čega tamo ima i više nego što žiteljima te oblasti treba. Setio se snega.
Shodno tradiciji koju je začeo Vilson ‘Pahulja’ Bentli (Wilson ‘Snowflake’ Bentley) jedan od prvih fotografa čiji je objektiv veoma uspešno snimao svu složenost ove možda najlepše forme koju voda poprima – pahulja – i Lever ih “lovi” dok padaju, ili ih kupi finom četkicom, ponekad i sa haube svog automobila. Potom ih stavlja na staklene pločice koje odnosi u svoju garažu, jedino mesto u svojoj kući gde je dovoljno hladno da bi radio to što želi, a onda, koristeći uređaje kućne izrade – više ili manje mikroskopska sočiva povezana za digitalni fotoaparat – snima ih u krupnom planu, često slikajući jednu jedinu pahulju i pedeset puta pa i više. Potom sve te slike zajedno ukombinuje i “uveže” u jedan oštri prizor visoke rezolucije.
Leverova ideja o “savršenom primerku” otkriva i “savršenu nesavršenost” asimetrije. U svojim fotografijama, belu boju pahulja zamenio je prozračnošću leda, sa svojim strukturama i obrascima koje je sama priroda ‘izgravirala’. A neke od njegovih pahuljica su geometrijski tačne, sa preciznošću koja je gotovo mehanička. Neke druge pahulje su, recimo, poput tečnosti i više su nalik na “fluidne cvetove”.
Newyorker, januar 2015.