Poslovni rukovodioci i političari beskrajno se žale da postoji “nedostatak” kvalifikovanih Amerikanaca i da SAD moraju primati više visokokvalifikovanih gastarbajtera kako bi popunili radna mesta u STEM oblastima: nauci, tehnologiji, inženjerstvu i matematici. Ovu tvrdnju ponavljaju svi – od predsednika Obame i Ruperta Mardoka do Marka Zakerberga i Bila Gejtsa.
Ipak, poslednjih meseci dogodile su se dve čudnovate stvari: Američki Zavod za statistiku objavio je da je samo jedan od četiri diplomca sa STEM stručnom spremom uspešno pronašao STEM posao na tržištu rada, dok je Microsoft objavio planove za smanjenje svoje radne snage za čitavih 18.000 radnih mesta. I pored toga, Predstavnički Dom razmatra zakon kojim se – poput Imigracionog zakona kojeg je Senat doskora imao pred sobom – planira dalje povećanje uvoza STEM stručnjaka do nivoa bez presedana, kako bi se Amerika “obezbedila” stranim radnicima koji poseduju IT veštine, dok će stranim STEM studentima biti automatski dodeljivane zelene karte.
Kao dugogodišnji istraživači radne snage STEM i imigracije, dvoje od brojnih potpisnika ovog članka – profesor javnih politika Ron Hira i profesorka ekonomije Pola Stefan – kažu da su “odvojeno radili dubinske analize ovih pitanja, “bez ikakvih sopstvenih interesa za moguće ishode zakonodavne debate, osećajući se primoranim da progovorimo kako niko od nas nije bio u mogućnosti da pronađe bilo kakve verodostojne dokaze koji bi podržali tvrdnje da u IT industriji vlada nestašica radne snage.”
Stagnantne plate
Da je nestašica postojala, plate bi se dizale jer bi, u tom slučaju, kompanije pokušavale da visinom primanja privuku te “nedostajuće” radnike. Umesto toga, zakonodavstvo, koje je proširilo mogućnosti za dodelu viza IT osoblju tokom 1990-ih, zadržalo je prosečne zarade u proteklih 16 godina. I zaista, gastarbajteri su postali dominantni izvor novozaposlenih u ovim oblastima.
Oni koji podržavaju još veću “ekspanziju informatičke radne snage” izgleda da su “zaboravili” na stotine hiljada američkih visokotehnoloških radnika koji su zakinuti – počev od plata koje su se zaglavile na nivou iz 1998, preko umanjenih izgleda za nastavak karijere, sve do u nedogled ponavljanih rundi otpuštanja.
Činjenica je da – izuzimajući propagandne studije podržane od industrija koje ih finansiraju – ima puno istraživača čije studije pokazuju da već postoji dovoljno dobra obezbeđenost američkim IT kadrovima (kako onima koji su rođeni na tlu SAD tako i imigrantima koji su u međuvremenu postali državljani sa prebivalištem u Sjedinjenim Državama), koji su voljni i kvalifikovani da popune potrebe za visokostručnim poslovima ove zemlje. Jedino pravo neslaganje među njima tiče se broja informatičara na tržištu rada: da li je ovaj njihov broj dva ili tri puta veći od tražnje.
Nažalost, kompanije iskorišćavaju postojeći veliki protok gastarbajtera kako bi američkim radnicima zakinuli dalju prohodnost i pristup karijeri u STEM disciplinama, kao i (već ukinutu) socijalnu sigurnost koju je srednja klasa trebalo da sa tim poslovima ima. Zamislite, onda, koliko će još Amerikanaca iz srednje klase zaglaviti sa svojim životima, ako političari i tehno-moguli uspeju da dvostruko ili trostruko povećaju priticanje gastarbajtera u STEM zanimanja.
Izlišne reforme
Još jedna važna mada često previđana odredba – odredba o automatskom izdavanju zelenih karti (američkih radnih dozvola) bilo kom inostranom studentu sa stečenom diplomom u STEM oblasti, zasnovana je na tvrdnji da su strani diplomci na američkim univerzitetima rutinski “primorani” da, pošto diplomiraju, napuste SAD (što nije slučaj, naprotiv). Ovakve tvrdnje nespojive su sa dokazima o postojanju mnogobrojnih načina i “puteva gospodnjih” da ovi diplomci ostanu u Americi i rade; zapravo, stopa inostranih studenata je veoma visoka i ne pokazuje naznake opadanja. Naime, najnovija studija pokazuje da 92% od kineskih Ph.D. studenata ostaje u SAD kako bi se, nakon diplome, zaposlilo i radilo.
Američke tehnološke industrije promovišu proširivanje privremenih viza (kao što je H-1B) i zelene karte, vođene željom za jeftinom, mladom i nepokretnom (neseljivom) radnom snagom. Sada postoji dovoljna količina dokumenata koji pokazuju da ove “zakonodavne rupe” omogućavaju firmama da legalno plate H-1B vize i to ispod njihove tržišne vrednosti, nastavljajući već potvrđenu široku starosnu diskriminaciju prisutnu u mnogim visokotehnološkim industrijama.
Prilikom razmatranja kredibiliteta već toliko ponavljanih tvrdnji da u IT industriji postoji “nestašica”, vredi se podsetiti sopstvene istorije nedoličnog ponašanja pri angažovanju i zapošljavanju radnika. Najnoviji primer je predlog o sudskom poravnanju vrednom 300 miliona dolara u grupnoj tužbi protiv kompanija kao što su Google, Apple, Intel i Adobe, koje su među sobom postigle tajni dogovor o anti-kompetitivnom ponašanju na tržištu. Time su ugušili rast plata visokokvalifikovanih radnika, uključujući i nezakonite prećutne sporazume o međusobnom ne-regrutovanju zaposlenih, koji pokušavaju da iz jedne ovakve kompanije pređu da rade u drugu.
Lideri IT industrija su raskošno trošili na lobiranje među zakonodavcima, ne bi li što snažnije promovisali tzv. “nestašicu” IT kadrova. Jedini problem je u tome što su svi dokazi u suprotnosti s ovim njihovim sebičnim tvrdnjama. Postupajući ovako, američke kompanije dampinguju cenu radne snage američkih radnika, dajući prednost uvoznoj, jeftinijoj radnoj snazi.
Prof. Ron Hira predaje na Howard Univerzitetu. Paula Stephan je profesorka ekonomije na Državnom univerzitetu u Džordžiji. Hal Salzman predaje planiranje i javne politike na Univerzitetu Rutgers pri J.J. Heldrich Centru za Proučavanje rada. Michael Teitelbaum je stariji istraživač na Harvardskoj Pravnoj školi u Programu Worklife’ Worklife Program. Norm Matloff je profesor računarstva na Univerzitetu California-Davis.