Zašto Milenijumovci izbegavaju male gradove?
“Većina mladih ljudi koji odu na koledž nikada se ne vrati nazad”, primećuje Li Bjanki (Lee Bianchi), inženjer u penziji, Klinton, Ajova (26,647 stanovnika ), koji živi u ovom mestu od 1961. do 2008.
Dugačka je lista američkih varošica koji dele sudbinu Klintona. Decenijama su meštani provincijskih gradova – a naročito mlade generacije – hitali ka glamuroznim metropolama. Moglo bi se pomisliti da će blagodeti koje sobom donosi nova tehnologija zaustaviti ovaj odliv, barem među Milenijumskom generacijom. Wi-Fi je svuda prisutan baš kao i posao preko interneta, a mladi ljudi bi, barem u teoriji, ostankom u provinciji izbegli plaćanje ili zakup precenjenih, skučenih – i nerazumno skupih – nekretnina, poštedevši sebe mučnog putovanja na relaciji posao-kuća. Umesto toga, bolje bi im bilo da se opredele za ostanak u svom mestu, gde bi uživali u prostranoj kući s velikim dvorištem i širokopojasnim internetom.
Činjenice
Metropola: region čije urbano jezgro nije nužno ograničeno strogom linijom granica, i broji preko 50.000 stanovnika. Metropola uključuje predgrađa i, često, prigradska naselja u širem regionu grada.
Mikropola: region s urbanim jezgrom koji broji između 10.000 i 49.999 stanovnika. Mikropole su mali gradovi koji su u stagnaciji ili padu.
Izvor : Američki zavod za statistiku
Ispostavilo se, međutim, da Milenijumska generacija samo još više ubrzava ovakvu demografsku promenu. U stvari, lako se može dogoditi da ta generacija ostane upamćena u istoriji kao najočaranija “svetlima velegrada” – svi oni hrle u metropole. I dok sve više Milenijumovaca napušta svoje male gradove i ruralna područja, ovo nije ništa u poređenju sa rastom njihovog broja u predgrađima i gradovima. “U ovom trenutku, prognoze za perspektivu američke provincije ne izgledaju dobro”, piše William H. Frey, demograf u Brukings Institutu.
Deca ne samo da po pravilu hrle u gradove, već nastoje da se nastane u velikim gradovima, uključujući tu i otmenija predgrađa metropola. Top destinacija za Milenijumovce je predgrađe Vašingtona, Arlington u Virdžiniji, gde je u periodu između 2007. i 2013. njihovo “jato” naraslo za neverovatnih 82 odsto. Prosečna cena po kojoj se prodaju kuće u ovoj oblasti veća je od pola miliona dolara (preciznije $557.250), a samo se deset od 290 arlingtonskih apartmana listiranih na portalu Zillow iznajmljuje po ceni manjoj od 1.200 dolara mesečno; par njih možda će vam, po toj ceni, ponuditi čak i više od pedesetak kvadrata.
Preduzimljivi Milenijumci sa fleksibilnim poslodavcima mogu začas preći preko zaliva Česapik do Kembridža, Merilend (12,690 žitelja), i uzeti sobu s verandom koja gleda na reku Čoptenk. S privrednim i prostornim napredovanjem centra i umetničkog kvarta, Kembridž je izbio na deseto mesto liste najpoželjnijih američkih varošica u 2013. Kuće se prodaju za 164.154 dolara, a za mesečnu kiriju od “arlingtonskih” 1,200 dolara u Kembridžu dobijate kuću u centru od 150 kvadrata.
“Lako je naići na one koji se podrugljivo žale kako su se kao tinejdžeri u malim gradovima osećali kao u klopci”.
Ali, Milenijumovci “ne grizu” na pristupačne nekretnine i sobe s pogledom na vodu. Oni “nastavljaju sveamerički trend: mladi radije odlaze da žive u skupljim naseljima, pretpostavljajući ih jeftinijim seoskim jer im se velegradski životni stil i mogućnosti čine vrednim dodatnih troškova “, kaže Robert Leng, profesor urbanog rasta i dinamike stanovništva sa Univerziteta u Nevadi, Las Vegas.
Što će reći: Biti u velikom gradu – ili makar u njegovoj neposrednoj blizini – još uvek “miriše na uspeh”. “Ne dolaze svi iz malih gradova Srednjeg zapada, već ih je većina bila u mestima na kojima su se osećali skučeno: neki gradić u Mejnu, predgrađe neke varoši u zapadnom Teksasu, kalifornijska Centralna dolina ili ‘Unutrašnje carstvo’ “, pisala je Brittany Shoot o svojim prijateljima i komšijama iz Zalivske oblasti San Franciska. “Lako naići na one koji se podrugljivo žale “kako su se, kao tinejdžeri, u malim gradovima osećali kao u klopci”.
Mali gradovi moraće uložiti znatno više energije kako bi zaposlili Milenijumovce, ne bi li ih na taj način zadržali u matičnim sredinama, kažu stručnjaci. Američko Udruženje za urbano planiranje poziva lokalne planere da kroz svoje arhitektonske projekte oponašaju gradske centre, i to stvaranjem mimikrije – utiska o “gustini naseljenosti”. To znači očuvati prohodnost naseljenih površina i tradicionalnih centara malih gradova, za koje pripadnici ove generacije kažu da je ključ za izgradnju zajednice kao mesta poželjnog za život. Zagovornik pametnog urbanog rasta James A. Bacon vidi mogućnost za borbu protiv odliva mozgova i privlačenje “urbanih begunaca” u omasovljavanju ideje malih preduzeća, ali ga brine to što mali gradovi ne koriste svoje prednosti kako bi pretekli metropole. “Nažalost, do danas , lokalni privredni planeri zaglavili su se u strategijom privlačenja industrija, koja se manje podnošljive i ne tako plodotvorne”, piše Bejkon.
Ova generacija seli se u oblasti gde su rente i hipoteke izrazito visoke.
Ali bez ekonomske prilike – što je, zapravo, drugi termin za dobar posao – ni najšarmantniji grad na svetu ne može privući stalne žitelje. Male gradove treba, takoreći, “ponovo izmisliti”, mišljenje je demografa Vilijema Freja sa Instituta Brukings.
Ipak, nije sve izgubljeno. Brojke koje ukazuju na pad stanovništva malih gradova takođe pokazuju i pozitivnu priču za Milenijumsku generaciju, a možda i sjajnije ekonomske izglede i šanse za zaposlenje nego što bi se očekivalo. Bez obzira na studentsko kreditno zaduženje i stereotipe da “studenti žive u podrumskim prostorijama kuća svojih roditelja”, septembarska analiza kuće RealtyTrac pokazala je da se ova generacija kreće ka mestima visokih renti i hipoteka. Primer Arlingtona samo je vrh ovog ledenog brega.
Između 2007. i 2013. godine, 10 okruga u koje se steklo najviše Milenijumovaca jesu oni u kojima je prosečna cena kuće 406.800 dolara. Prosečan broj stanovnika tih okruga je 587.522 – daleko od provincijskog stila življenja. Generacija bejbi bumera popunila je ‘drugu stranu jednačine’, hrleći u okruge sa prosečnom populacijom od 261.232 stanovnika i prosečnom cenom kuće od $144.875.
Dakle, najbolji odgovor na pitanje zašto se milenijumska generacija udaljava od manjih gradova može biti jednostavan: zato što su u stanju da to učine. A mali gradovi moraće da “dodaju gas” i svojski se potrude kako bi mlade ljude ubedili da je u provinciji ne samo moguće nastaniti se i lepo živeti za manje pare, već da “mikropole” mogu biti mesta koja će – baš kao i starije generacije nekada – moći da zovu svojim domom.