Nova anketa pokazuje da 63% “Milenijumske generacije” (poznate i kao “Generacija Y”) ne nosi platne kartice, niti ih ima. Ovo ne iznenađuje novinarku Keri En Renzuli – i ona spada u tu većinu.
“Milenijumovci”, ili “Generacija Y” označava generaciju rođenu otprilike u poslednje dve decenije XX veka. Ime je nastalo već početkom 1980-ih kada su prvi autori shvatili da će ta generacija prag punoletstva dočekati na prelasku dva milenijuma. Naziv “Generacija Y” prvi put se pominje tek 1993. godine, i predstavlja relativno “neinventivnu” odrednicu u odnosu na Generaciju X (rođene između kraja ’60-tih, sve do početka ’80-tih), posle koje su stupili na svetsku pozornicu.
Ova generacija, između ostalog, odlikuje se i time što baš previše ne koristi gotovinu, prešavši sasvim na “plastiku” prilikom kupovine – ali je, zato, izbirljiva kada je u pitanju kakve kartice koristi. Studija objavljena pre nekoliko nedelja kaže da oni između 18 i 29 godina starosti više vole debitne nego kreditne kartice, i to u odnosu 3 : 1. Oni su prva generacija koja je potpuno odrasla na “debitnoj plastici”. Jer, Milenijumovci mrze zaduživanje kod banaka.
A sada anketa sa Bankrate.com, kojom se objašnjava zašto Milenijumovci koriste svoje debitne kartice mnogo češće: Zato što je to jedina kartica koju mnogi od nas poseduju.
Po ovom istraživanju, više od šest u 10 Milenijumovaca ne poseduje kreditne kartice. I ja sam jedna od njih, piše Keri En:
Za mene, ovo istraživanje je bilo čudno ohrabrujuće, stavlja me u većinu mojih vršnjaka, kao jednu od 63% Milenijumovaca. Dok koristim moj debitnu karticu, više puta dnevno, ja još uvek, sa svoje 24 godine, nisam dobila svoju prvu kreditnu karticu, uprkos velikom pritisku od strane mojih roditelja i starijih kolega, i to baš onih koji rade u ovoj rubrici, koji me podstiču da počnem da gradim svoju kreditnu istoriju .
Zašto smo mi, Milenijumovci, napravili svesnu odluku da ne pravio ovakav korak?
Ne volimo banke
Pa, prvo je tu činjenica da, kao generacija, posedujemo nizak nivo društvenog poverenja. Odrastajući i sazrevajući tokom recesije, nemamo baš puno vere u tradicionalne institucije kao što su banke, a svakako da ne želimo da se s njima petljamo ni trun više nego što je nužno – tako više ne moramo da se oslanjamo na njih.
Moj kolega i prijatelj bez kartice, Millenijumovac Džejk Dejvidson, kaže da svakako ima svoju računicu zbog koje je nespreman da se “prijavi” kod neke banke. “Osećam kao da me kompanije koje izdaju kreditne kartice vrebaju, imajući za mene već postavljenu zamku”, kaže on. “Čitav model njihovog poslovanja je da vas bace u dugove. Ako koristim debitnu karticu, nikada neće postojati ni rizik od toga, neću se zaduživati.”
Već dugujemo i previše
Da, istina je da, ako smo svakog meseca bili u stanju da u potpunosti isplaćujemo svoje račune, onda i nema šansi da nas banke zarobe i utamniče svojim začaranim dužničkim krugom iz kojeg je teško ispetljati se. Ali ideja pozajmljivanja veće količine novca nego što zarađujemo, čak i ako je samo na mesec dana, možete osetiti na svojoj koži isto onako kao kada bi u dubokim vodama ostali bez prsluka za spasavanje.
Govorim o tome da smo mi Milenijumovci već preopterećeni. U proseku počinjemo sa $27,000 duga, koji nam je na grbači usled studentskih kredita podignutih tokom školovanja – i to je samo za diplomiranje na prvom stepenu visokog školstva. Naši nivoi zaduživanja po studentskim kreditima, siromaštvo i nezaposlenost veći su nego oni kod Generacije X ili bejbi bumera (generacije rođene između ’51. i ’69.), kada su bili u istoj životnoj fazi kao mi sada, u skladu sa podacima Istraživačkog centra Pju (Pew Research).
Upoznali smo mračnu stranu
Priče naših prijatelja koji su zaista dobili i koristili kreditne kartice (po dve ili po tri, čak) dovoljno su sumorne da bi nas i dalje držale podalje od takvih “bankarskih proizvoda”.
Milenijumovci su generacija za koju je najmanje verovatno da će uredno i svakog meseca biti u stanju da isplaćuje svoje dugove i tako “poravnava račune s bankama”. Neverovatnih i nezamislivih 60% nas to nije u stanju, sudeći po istraživanju ekipe iza Bankrate. A 3% nas uopšte nisu u stanju da bilo šta uplaćuje po osnovu svojih obaveza prema bankama, što je više od bilo koje druge starosne grupe. I to je sve zahvaljujući visokom nivou postojećeg duga, niskim primanjima i nedovoljnoj zaposlenosti (čitaj: velikoj nexaposlenosti), koje nas čine finansijski nestabilnima.
Ne shvatamo šta propuštamo
Ma koliko naši razlozi bili dobri i uverljivi, mi kao generacija ne možemo zauvek ostati po strani. Moraćemo početi da gradimo sopstvene kreditne istorije, ako ikada želimo da dobijemo šansu za podizanje kredita za auto, da dobijemo polisu osiguranja, ili pri kupovini kuće i nekretnina.
I, tako, moje kolege Milenijumovci: ako vam je potrebno da još popričekate dok se svetske finansije ne stabilizuju – pre nego što potpišete preuzimanje kreditne kartice od neke banke – samo izvolite. Učinite tako – dobro promislite.
Ipak, ako osećate da možete ispuniti finansijske odgovornosti banaka, i ako ste sigurni da možete na sebe preuzeti teret kredita, trebalo bi da možda ipak porazmislite, recimo, o jednoj opciji na koju tipujem: to je plastika “Northwest Federal Credit Union FirstCard Visa Platinum”, osmišljena baš za one koji još uvek nemaju kreditnu istoriju. Za ovu karticu se ne plaća godišnja naknada, ima fiksni APR tj. godišnju kamatnu stopu od 10% (što je veoma nisko, s obzirom na prosek od 15.61%), kao i $1.000 kreditnog limita (takođe veoma nizak prag, tako da ne možete upasti u previše problema).
Jedini je problem u tome što, da biste izgradili dobru kreditnu istoriju, treba da se obezbedite od toga da ne koristite ništa što bi bilo preko 20% vašeg raspoloživog kredita 9odnosno, u ovom slučaju, 200 dolara na sumu od $10000.
Oh, i takođe, još jedna stvar: da biste dobili ovu karticu, moraćete da uradite “kviz” i odgovorite na 10 pitanja koje se tiču osnovnog poznavanja sistema kreditiranja – ali, malo školovanja o rizicima “kreditne plastike” neće vam nimalo nauditi i možda će vam, čak, i pomoći da izbegnete situaciju da ovaj ‘finansijski instrument’ pretvorite u finansijsku zamku.
Što se mene tiče, već šest meseci kasnim od mog prvobitnog plana, da se prijavim za svoju prvu kreditnu karticu, sada kada sam dobila “pravi posao”. Sada se, međutim, osećam više motivisanom, znajući da, što duže čekam i odlažem, tim su pre nedostižniji moji snovi o iznajmljivanju čitavih 50+ kvadrata u Njujorku, bez pomoći roditelja.
Kerri Anne Renzulli, time.com, Sept. 8, 2014